Najteži i najbolniji trenutak mog života bilo je buđenje nakon prvog carskog reza. Bila sam potpuno nepripremljena.
Mislim, znala sam kakva
je to operacija: jedna mi je žena nekoliko godina ranije opisujući svoj carski
rez ozbiljnim glasom rekla da ona više neće rađati. No, nije mi mogla opisati
taj osjećaj. Usput rečeno, rodila je ponovno nakon nekoliko godina. Baš kao i
ja koja sam se na taj isti zahvat svjesno vratila još dva puta.
Sjećam se uzavrele,
intenzivne boli u donjem dijelu trbuha, bolnog prebacivanja s operacijskog
stola na krevet kojim su me vozili na Odjel intenzivne njege, vrućine koja je
dolazila odnekud sa stropa, drhtanja svog bolnog, preplašenog tijela i pokušaja
da rukom dotaknem svoj trbuh kojeg više nije bilo.
To je to, prošlo mi je
kroz glavu dok su me vozili hodnikom koji je odvratno mirisao. Rodila sam. Ja
sam majka. Zašto se ne veselim? Zato što želim da me ponovo uspavaju, pretpostavljam.
Noć na intenzivnoj njezi
je zbilja intenzivna. Svi intenzivno uzdišu i stenju. Poneki sretnici zaspu,
ali to obično ne traje dugo. Tako sam i ja na trenutke uspijevala zaspati, a
kad je ujutro ušla sestra i upalila svijetlo, mislila sam da je agoniji kraj i
da će sad sigurno biti mnogo bolje. Umjesto toga su me odvezli u sobu u kojoj
je ležala moja poznanica od prethodne večeri koja je imala tu nesreću da joj se
beba naopako okrenula i nije bilo druge nego – na operaciju. Nevjerojatno je
kako ti potpuno strana osoba u takvoj situaciji odjednom postane bliska. Kao da
ste skupa odrasle i poznajete jedna drugu u tančine. Samo ona zna kako ti je na
tom svijetu.
