Umirivale su me dobre zdravstvene vijesti kao npr. najbolje APGAR ocjene te činjenica da moj sin nije dobio žuticu i da fino papa.
Zato sam se smrzla i ostala bez daha kad mi je došla medicinska sestra i blagim glasom rekla da je primijetila da moj sin ima malo tamnije testise od drugih beba i da ne zna zašto je to, da je možda neka smetnja, osim ako mu otac nije crnac, pa je to genetski.
Mislila sam da ću umrijeti sve dok nisam čula drugi dio rečenice! „DA, njegov otac je crnac, uuffff!“ Doslovno sam joj to rekla. Moj mali mulat ni po čemu se nije razlikovao od beba bijelaca u bolnici. Bilo mi je malo i krivo zbog toga, ipak sam ja preplovila Atlantik za svoje dijete, a ostali su ih napravili kod kuće! Koža mu je tek s vremenom potamnjela, a kosica se zakovrčala tek nakon što je drugi put narasla.
Koliko mi je ljudi virilo u kolica dok smo se kasnije šetali uz more! Žarko ih je zanimalo kako moja beba izgleda, ali meni tada nije smetala njihova znatiželja. Znala sam da mnogo njih nikad u životu nije vidjelo crnca ni mulata uživo pa sam im dopuštala da se na svoje oči uvjere kako to nije nikakvo čudo te sam se osjećala kao blažena, novopečena mamica. Mislila sam da će ga možda manje gnjaviti kasnije ako ga sad dobro pogledaju kao bebu.
