…Fizioterapeutkinja Manuela savjetovala mi je da koristim obloge od svježeg kupusova lišća.
Cimerica Marina i ja stavile smo u svaku košaricu grudnjaka jedan ogroman mokar kupusov list koji je imao funkciju opuštanja tkiva. Osoblje nas je gledalo u čudu. Na prirodne metode (samo)pomoći u bolničkim prostorima gleda se kao na nešto neprirodno.
U više navrata slali su mi sestre da mi izmasiraju grudi. A ja sam na svaki njihov dodir skakala dva metra unatraške. Uopće, taj izraz ‘masaža’ sasvim je neprimjeren. Masaža je vezana uz nešto ugodno, lijepo i opuštajuće, a ono što sam ja trebala proći, bilo je ravno masakru mliječnih žlijezda.
I bježala sam dok mi glavna pedijatrica nije poslala dvije egzekutorice: Prigorku Maru i Zagorku Ljilju. One su najbolje u razbijanju blokada. Znala sam da su sestre Mara i Ljilja moji anđeli, bez obzira na bol koju su mi trebale nanijeti. Legla sam na leđa i, tek što su mi prislonile ruke na cice, svaka na svoju, skočila sam kao oparena. Ali inkvizitorice su bile neumoljive i nisam imala kuda.
Ruke su mi same išle u obranu integriteta, pa sam ih morala staviti ispod stražnjice. Htjela sam staviti i nešto među zube, ali me nisu ozbiljno shvatile. Kad je počelo, bilo je gore od rađanja.
Neopisiva bol. Suze. Histeričan smijeh, lupetanje, plakanje, zapomaganje. Sve se izmiješalo. Onda je mlijeko počelo frcati do stropa (doslovce!). Cimerice su me samilosno gledale iz kutka sobe, sretne što nisu morale proći isto. U pola posla prekinula ih je babinjača iz susjedne sobe jer je nekoj ženi pozlilo. Spas.
Iz knjige Drugo stanje, autorice Sandre Babac (Profil, 2008.)
