Dobro je razgovarati i raspravljati. Rasprava je alat demokratskog društva, u kojem treba kritizirati, sumnjati, propitivati, čak i dogme i tradiciju. Demokratsko društvo nije statično i šutljivo i zato je rasprava poželjna i pozitivna. No postoje li granice?
Često kao društvo nezgrapno balansiramo između slobode govore i zaštite prava na vlastito mišljenje s jedne strane, te cenzure određene vrste javnog diskursa s druge strane.
Psihologija stav definira kao stečenu spremnost da osoba pozitivno ili negativno djeluje naspram nekog objekta, pojave, skupine i sl. Stav je stečena kategorija, koja se oblikuje tijekom vremena, a pod velikim je utjecajem okoline u kojoj se pojedinac razvija.
Utjecaj obitelji je najočitiji primjer kako stav stječemo. I dok sam definitivno za slobodu pisane i izgovorene riječi, također mislim da one granice koje sam na početku stavila pod upitnik, negdje ipak postoje.
Prebacivanje loptice
‘Cyber svjetovi’ koji su iz izniknuli kao posljedica strelovitog razvoja tehnologije, postali su s vremenom plodno tlo za prakticiranje onoga što se u medijima dana često naziva govorom mržnje. Čini mi se da nažalost, postajemo svjedoci vrhunca ovog fenomena u medijima, na društvenim mrežama, u javnom govoru. I dok ideološki sukobljene strane našeg društva često prebacuju lopticu na suprotnu stranu, istina je da promatrano s distance, nijedna istaknutija grupacija u Hrvatskoj danas nije oslobođena tog ˝govora˝. I dok neki pod slobodu govora pokušavaju ugurati apsolutno svako javno istupanje, zapitajmo se treba li stav prema pojedincu ili skupni koji ne počiva na objektivnoj kritici ili pak zdravom, satiričnom propitivanju, već na očitoj namjeri da se protiv nekoga djeluje tako da mu se naudi, imati mjesto u našem društvu, našim domovima?
Pravo na izricanje stava koji je do te mjere negativno obojan da ugrožava temeljna prava drugih ljudi, bez obzira o kakvim je ljudima riječ, prestaj biti pravom. S etičko-moralne pozicije stvar je više nego jasna – nitko nema pravo drugoga pokrasti, klevetati ili mu na bilo koji način nauditi, a izricanje stava koji u sebi sadrži takvu namjeru bila ona eksplicitna ili suzdržana spada u tu kategoriju.
Tipkovnica sve podnosi
Često se kaže da je napad najbolja obrana, a upravo je to postala dominantna strategija ˝argumentiranja˝ u javnom prostoru. Napad nije najbolja, već najlakša obrana. On proizlazi iz emocionalnog, a ne racionalnog načina reagiranja i stoga ne zahtjeva napor racionalnog promišljanja i kontrole nad samim sobom. Napad kao protuargument zapravo jako mnogo govori o osobi koja ga upućuje.
Dijalog, satira, humor, kritika – sve to društvo itekako treba i kroz tu vrstu razmjene stavova postaje zrelije, naprednije i razvija toleranciju. Kroz napad koji zapravo svi vrlo dobro njušimo, kako god lijepo bio upakiran, nazadujemo u neko nezdravo i netrpeljivo okružje. I sama sam, kao vrlo temperamentna osoba, posve svjesna koliko je lako često upravo na taj način odreagirati. Međutim, osjećaj zadovoljstva i umirenosti je kratkotrajan. Izrečeni napad dugoročno proizvodi još više agresije i negativnih osjećaja. I dok kao pojedinci svakodnevno imamo zadaću rasti u toleranciji, za napad i javni govor koji u sebi ima namjeru povrjeđivanja druge osobe, kao društvo toleranciju ne smijemo imati.
Papir svašta podnosi, a i naše jadne tipkovnice po kojima danas mnogi lupaju iz čiste frustracije što ne mogu lupiti drugdje. I ne bi bilo potrebe za ovim tekstom kad bismo znali izvor tog lupanja katalizirati u nešto pozitivno. Prilika za to je bezbroj, ali nažalost, čini mi se da mnogi ne pronalaze načina. Možda boksačka vreća umjesto tipkovnice?
Foto: Shutterstock
