Aborigini. Po njihovom sudu život i življenje odvija se u pokretu, napredovanju i promjeni. Pričali su o živom i neživom vremenu. Kad su ljudi ljuti, potišteni, kad se sažaljevaju ili se boje, tada su neživi. Disanje ne određuje je li netko živ ili ne. Ono samo drugima govori je li tijelo spremno za spaljivanje ili nije.
Nisu svi ljudi koji dišu u stanju života.
U redu je osjetiti negativne osjećaje i saznati kakve posljedice one nose, ali to nije mjesto na kojem bi bilo mudro ostati. Duša dobiva ljudski oblik da bi se igrala – da bi saznala kako je to biti sretan ili tužan, ljubomoran ili zahvalan, itd. Ali iz iskustva je potrebno učiti i na kraju odabrati što je bolno, a što nije.
Zatim smo razgovarali o igrama i sportu. Ispričala sam im kako smo mi vrlo zainteresirani za sportske događaje i da igrače plaćamo mnogo više nego učitelje. Ponudila sam im da pokažem kako mi to radimo i predložila da se postavimo u vrstu i počnemo trčati što brže možemo. Onaj koji će trčaati najbrže, bit će pobjednik.
Ti su me ljudi promatrali svojim prekarasnim velikim tamnim očima, a zatim su pogledali jedan drugog. Na kraju je netko rekao: “Ali, ako netko pobijedi, svi drugi moraju izgubiti. Je li to zabavno? Igre su namjenjene zabavi. Zašto bi čovjeka proveli kroz takvo iskustvo i zatim ga pokušali uvjeriti da je doista pobjednik? Teško nam je razumjeti tako nešto. Djeluje li to među vašim ljudima?”. Nasmijala sam se i odmahnula glavom. Ne.
“Tihi zov Australije”, Marlo Morgan, str.137
Dvostruka duga, Čakovec, 1999.
