Em sam ljubiteljica serije koju je prvi film apsolutno razočarao zbog načina na koji je suvislu priču o singl ženama prelio šećernom vodicom braka s čovjekom njenog života, em je sve što sam o drugom filmu čula i pročitala bilo kontradiktorno.
Filmski
kritičar za kojeg sam bila sigurna da će ga zgaziti ustvrdio je da je bolji od
prvog(!?), štoviše na granici političke korektnosti i provokacije Arapa. Modna
urednica od koje sam očekivala barem razumijevanje za vizualnu (s naglaskom na
modnu) raskoš filma popljuvala ga je u velikom stilu, jer (kaže ona) promiče
konzumerizam!? Jedna je frendica rekla da je skoro izašla iz kina, a druga se
dobro provela.
I tako sam
ja film gledala tek prošli vikend i shvatila da to čak i nije pitanje
percepcija ili trenutnog raspoloženja, nego pitanje očekivanja. Ako u bajci za
velike djevojčice, u kojoj su ormari glavnih junakinja veći od stana u kojem ja
živim, tražiš velike životne (ili ljubavne) istine onda problem stvarno nije u
filmu. Ako želiš i očekuješ da njujorške bogatašice po kući hodaju u trenirkama
i majčicama kupljenim u H&M-u, jer u svijetu koji će to gledati, vlada
gadna recesija, onda stvarno pojma nemaš kako i zašto uspijevaju filmovi koji
nas vode u neke sasvim nestvarne svjetove. Ako od bilo kojeg filma (pa i
najozbiljnijeg mogućeg) očekuješ ljubavni i životni recept onda imaš ozbiljnih
problema s vlastitim životom.
Ja sam
očekivala i manje od onog što sam dobila u prvom filmu i zapravo sam u kinu provela
dva i pol, nadasve ugodna, sata. Odlično sam se zabavila, a tome je svakako
pridonijela činjenica da ja u životu volim s vremena na vrijeme potonuti u
raskoš Istoka na koju mnogi odmahuju rukom i proglašavaju je kičem, baš kao što
volim i modu kao umjetničku kategoriju, a ne kao ono što želim ili ne želim
sama nositi. I zato je Seks i grad bajka koju treba gledati baš poput
Snjeguljice i sedam patuljaka, dječje otvorenih očiju, bez želje za barem
jednim vlastitim patuljkom.
I baš zato
me gay svadbu na početku filma bacila u nesvijest od smijeha: muškarci u
bijelom kao boji nevinosti i Liza Minelli kao razuzdana matičarka koja na
svadbi i vjenčava i pjeva, dok okolo plutaju živi labudovi kao kulisa koju
primjećuju tek djeca… Znam da autori filma nemaju ni najblažeg pojma o
Hrvatskoj, ali scene doslovce izgledaju kao da se netko jako inteligentan sprda
sa svim celebrity vjenčanjima koje smo imali prilike vidjeti u ovoj maloj (recesijom
ozbiljno načetoj) zemlji. Dodajte tome zaista probrane komade garderobe (u film
su stavljeni prije nego li na modnu pistu) i crni dijamant koji će vas povući
na dno, ako kojim slučajem s njim na ruci završite u moru – i zabava za ženu
koja zapravo nema nikakve potrebe tako živjeti je zajamčena. A ja sam baš ta
žena. Ne pada mi na pamet da bi uzoran brak mogao puknuti zbog jednog poljupca,
ali bogami ni da je crni dijamant pravi način da se strast vrati u vezu (zbog
ovog će me se rođena majka odreći).
A što se Istoka tiče
najbliže sam se toj raskoši primakla baš u ovo doba prošlog ljeta. Nisam
spavala u apartmanu od 22 tisuće dolara za noć, ali sam sama za sebe imala vilu
u kojoj jedna noć košta 2,7 tisuće eura i najljepše od svega – OK, krevet ko krevet,
jacuzzi ko jacuzzi – bio je privatni bazen. Sama mogućnost da se ravno iz
kreveta, prije doručka, uvališ u kupaći kostim i u bazen, divna je uspomena s
jednog još ljepšeg putovanja na kojem su me doslovce tretirali kao malo vode na
dlanu. Ali u mom svjetonazoru (i životu) to i jest pravi razlog za putovanje –
bijeg u bajku. Može i u mrak kino dvorane.
