Što je lijepo? Koliko ljudi toliko odgovora na ovo vječno pitanje. Ili još i važnije, koliko mijena, toliko recepata na istu temu. Kako bih se odmah na početku ovih tjednih druženja odredila po tom pitanju, jer samo ćete tako znati s kim imate posla i što očekivati od mene, moram pošteno priznati dvije stvari: već godinama radim i posao u kojem je prosudba o ljepoti (ljudi, stvari, trendova…) moja svakodnevica, posao u kojem srećem ljude koji su po tom pitanju i više nego striktni i isključivi, spremni se nasmijati i narugati nad nečim što je lijepo, ali drugačije od njihovih strogih kanona. Dok se ti “beauty nacisti” zapravo rugaju sami sebi i svojem nerazumijevanju, ja pokušavam ostati čvrsto na zemlji, zdrava u glavi i dosljedna u tvrdnji da je ljepota u očima promatrača. OK prva sam u nas, u V magazinu Večernjeg lista, proglasila najljepše cipele ovog ljeta (onu očaravajuću mrežicu u koju su kreatori YSL-a arhitektonski točno zarobili žensku nožicu i od nje stvorili novi Eiffelov toranj), ali sam i te kako svjesna, ne samo cijene, već i činjenice da noga u njoj ne može izgledati tako savršeno kao na slikama s modne piste, jer nešto će mesa ipak izviriti kroz tu mrežu i pokvariti umjetnički dojam.
Zbog svega toga preko mojih usta teško (ili nikako) prolaze riječi da je netko, posebno čovjek, ružan. Naravno, spremno ću reći što mi je kada je o ženskoj ljepoti riječ najljepše – nenadmašna gracioznost i ljupkost Audrey Hepburn, današnja seksipilnost Angeline Jolie, naša Severina… S ovom zadnjom jednom sam radila intervju u bolnici, nakon što je operirala sinuse. Žena me dočekala samo u tankom ogrtači, s flasterom preko nosa, podljevima pod očima, naravno bez trunčice šminke – i bila je neodoljivo lijepa. Ne padam (niti se to od mene očekuje) na ljepotice koje kod nas trenutno slove za “in” komade. Možda jer sam ih vidjela izbliza?! Ali uvijek ću uzdahnuti nad egzotikom, i do kraja života tvrditi da je Kineskinja iz “Godine zmaja” jedna od najljepših žena koje su ikada hodale kuglom zemaljskom.
No, ono što me muči u svoj toj ljepoti jest muka kroz koju prolazi žensko tijelo. Mi smo te koje se patimo na visokim potpeticama iako znamo da nam gnječe stopala i uništavaju kičmu, tonemo u anoreksiju i bulimiju, jer ganjamo nedostižne ideale, ugrađujemo silikone, jer oni vole veliko… Nekada su nam korzeti doslovno premještali unutarnje organe, još su žive žene-žirafe u Africi… I ako malo bolje razmislite priznat ćete da takva bolesna agresija ljepotom pogađa samo ženska tijela. Ni jedan se muškarac nikada nije na taj način patio – samo zbog ljepote. Ni jednom (a kamoli generacijama) nije palo na pamet da si uništi tijelo i zdravlje samo kako bi nekome bio malo privlačniji. A kanone ženske ljepote uvijek postave muškarci.
A što mislim o lijepim muškarcima? Uglavnom ništa! Padam na ružnjikave. Dovoljno je reći da ženu koja ostavi Billyja Boba Thorntona i završi s Brad Pittom doživljavam kao zadnju luđakinju. Pri tome sam svjesna da 99 posto žena to isto misli za mene.
