Od prve lude zaljubljenosti, koja budi leptiriće u trbuhu sve do slučajnog susreta nekoliko godina nakon konačnog prekida – to je vremenski tijek kojim se bavi najnovija predstava “Prekidi” Kazalište Planet Art.
I dok sam u nedjelju navečer – kako prigodno, baš na Valentinovo –
sjedila u mraku kazališta Gavella, sjećanja su se nametala sama. OK, svi smo mi
ludi kada nam prorade već spomenuti leptirići i kada sami osjećamo da na
krilima ljubavi (jest bljakast, ali i savršeno točan izraz) možemo sve na
svijetu. Spremni smo i žmiriti na stvari koje nam se ne dopadaju, idealiziramo
sliku “one druge strane”, a kada nas taj ideal lupi po glavi čudom se čudimo
kako to prije nismo vidjeli. Svaka veza mora imati svojih vrhunaca i padova,
svojih ushita i svađa – a to nas vodi baš u srce ovotjedne priče: koliko se
ljudi uopće zna dobro – i konstruktivno –
svađati.
Ja
prva priznajem da ne spadam u tu savršenu kombinaciju. Na svu sreću nisam ni od
onih koji se dure, a za koje ću uvijek tvrditi da su najgori na svijetu, jer
nijedno durenje (ona strašna tišina u kojoj nema ni Bok! ni Laku noć!) nikada
ništa nije riješilo. Svađa, ma koliko glasna i temperamentna, bila ipak bi
trebala imati i neki kraj – sretan ili nesretan. A kad se netko duri, šuti i
uzdiše, ne znaš zašto, ne znaš što, ali niti koliko će emitiranje slike bez
tona potrajati. Samo se osjećaš kao zločesto dijete poslano u kut, a djeca iz
kutova uglavnom urlaju bez kraja i konca.
Osobno
nisam od velike deračine. Zapravo, nisam od česte, jer sklona sam prelaziti
preko nekih stvari i tada u pravilu “puknem” oko sitnice, uvijek kada ne treba,
istresem se na nekog tko ništa nije kriv i izgovorim previše toga, što mislim i
što ne mislim.
Do sada mi je samo jedna osoba u tome znala parirati – pustiti
me da se istutnjim i tada sjesti i mirno razgovarati sa mnom. Nije to bila
Majka Tereza, ali čovjek definitivno ima predispozicije sveca.
Na
moju veliku žalost nedostižni ideal imala sam pred očima dok sam bila dijete.
Moji baka i djed bili su velemajstori svađanja. Svađa bi planula u trenu,
izgovorilo se koješta u raznim tonalitetima, ali postojale su šifre nakon kojih
je sve moralo stati. Bila sam premalena da tada pitam za spasonosni recept, ali
do dana današnjeg pamtim ljekovitu moć tih svađa. Nakon čarobnih riječi na
kojima je sve stalo (dilema jesu li se dogovorili ili su prije ipak znali jedno
drugo gurnuti preko ruba mučit će me dok sam živa) slijedilo je pet minuta
tišine, a zatim veliko mirenje. S pusama i pripadajućim tepanjima. O da, bili
su stvoreni jedno za drugo, par k’o iz ljigavih ljubića. Ili ih ja barem takve
pamtim, što je za moj život i odrastanje zapravo isto.
I zato: dobro promislite kako se svađate.
Što ste spremni reći u bijesu i koliko nisko ispod pojasa udarate. Kada nađete
odgovore još se prije podizanja glasa, ili bacanja tanjura, sjetite da najviše
bole riječi (i postupci) onih koje najviše volimo, ljudi koji imaju pravo na
jedan naš bubreg ako (ne daj Bože!) zatreba.
