Do danas se dogodilo ukupno pet velikih perioda izumiranja vrsta, mislim onih životinjskih. Mnogi znanstvenici smatraju da se danas nalazimo usred šestog masovnog izumiranja, samo ne bih sad o dinosaurima, mamutima i Dodi – simpatičnoj ptici trkačici.
Ne bih pisala niti o Velebitskoj degeniji, runolistu ili visibabi kao zaštićenoj vrsti.
Mnogi su u biljnom i životinjskom svijetu lagano iščeznuli zbog prometnih ispušnih plinova, naftnih mrlja, kiselih kiša, otpada i kemikalija, udara meteorita i erupcije supervulkana… a što je uzrok iščezavanju ljudskih postojećih vrsta?
Nasmijana “šalteruša“ jedna je od toliko rijetkih primjeraka da kad ju ugledaš, a ona te pozdravi uz osmijeh, zbuniš se toliko da ne znaš ni po što si došao. Jednako je i s prodavačima/cama. Ukoliko podigne glavu s blagajne te odvrati pozornost od rutinskog iščitavanja koda na proizvodu, mora da su joj smanjili satnicu, a povećali plaću ili je nova na poslu.
To zamišljeno lice s izrazom okrenutog slova U ne podiže pogled iznad grudnog koša. Do podne ljuti na sebe, a od podne na cijeli svijet.
Uz parolu: “Dosta je bilo romantike, skidaj gaće“, nestali su nam i udvarači presretači. To su isti oni koji su udvaranjem mamili osmijehe, duge uzdahe i činili dan lijepšim, a osobu posebnijom. Izvlakuša izjavom: “Ne želim da zvuči kao otrcani klišej“, preskaču se stepenice i bez imalo onog početnog baršuna sklapa se dogovorni odnos.
Najradije bi glasno povikao: “Hej, STANI, ne uskraćuj mi taj osjećaj koji je ionako rezerviran uglavnom za početnu fazu, kao što i za prvi dojam imaš priliku samo jednom”. Ne postoji prvi dojam iz dva puta. I ne mislim na one: “Ej, mala, otres’o bi te k’o seljak balu ili da odemo u moju sobu, složio bi’ te k’o metar drva“. Jer velika je razlika između seljaka i seljačine pa tako i između umjeća udvaranja, zavođenja i prosipanja gluposti nadobudnih aktera.
To bezazleno treptanje, namigivanje, smješkanje, crvenjenje lica, uvijanje tijela, glasno hihotanje ili nevino “slučajno” nalijetanje na rame druge osobe dok sjedite blizu – blijedi. Gubitak je to vremena i energije za full-cool likove. Oni samo vide eventualno prilike (ovcu za sisanje) s kojima treba vidjeti eventualnu podudarnost i dogovoriti pojedinosti: Hoće li hodati šest mjeseci pa se onda oženiti ili ne, umanjujući ono početno približavanje koje je najljepši dio. Zašto ga ne rastegnuti koliko god je moguće? Nekad dugački proces neizvjesnosti udvaranja pretvara se u nešto što meni više sliči naručivanju u McDonald’su.
Ne viđam ni djecu na ulici koja neumorno preskaču gumi-gumi ili se igraju skrivača dok se prve ulične lampe ne upale. Roditelje koji ih pokušavaju dovući na ručak, a oni protestiraju jer još uvijek igraju lovice i tako od jutra pa do mraka.
Sjetim se sebe: kad bi pala s bicikla i ogrebala koljena, ne bi odjurila doma reći svojima, jer bi morala ostati u kući nakon toga i vjerojatno bi mi uzeli bicikl. Danas i za najmanju ogrebotinu klinci traže poseban sprej za hlađenje, nešto za smirenje i po mogućnosti onaj super flaster s Hello Kitty ili Ben Ten likom. Tada se eventualno ne dure i prestanu uralti ko da ih netko “davi“.
Ugledate li već danas nasmijanu tetu na šalteru, aktivirajte fotografsko pamćenje, dobijete li ljubavno pismo (makar putem e-maila), buket cvijeća ili dar na vašem prozoru, zabilježite događaj, vidite li dijete koje se igra na ulici, a ne viri iz sobe s crvenim očima od monitora, pogrbljenim stavom i već zadebljanjem na bokovima i trbuhu, izdvojite vrijeme i igrajte se s njim. Rijetke su to vrste, baš kao runolist, Velebitska degenija i Sredozemna medvednica i nužno je zaštiti ih.
