Čitam kolumnu kolegice Irine koja započinje rečenicom: „Raspadaju se sistemi bračnih i poslovnih zajednica, prijateljstva se stavljaju na kušnju“. I stvarno je tako. Ne znam primjećujem li ih više od kad mi je knjiga o prekidima u izlogu ili je zaista neka sezona.
Odustajemo li lako i je li nam fitilj sve kraći? S druge strane, izvlači li zaista ova prokleta recesija iz ljudi ono najgore? Imamo li se vremena pobrinuti za ugodne trenutke kad se velik broj mladih parova vraća u roditeljske kuće kako bi pregrmili zimu i ušparali na režijama ili eventualno iznajmili stan da im podstanari plaćaju kredit u švicarskim francima.
Opet… i bogati plaču. Pucaju veze na sve strane, brakovi se raspadaju, zajednice ne opstaju.
Vidjela sam nedavno jednu sliku na kojoj je stari bračni par s izjavom o dugovječnosti braka, a ispod njihove slike piše: “Rođeni smo u vrijeme u kojem ako je nešto ‘potrgano’, mi smo se potrudili to popraviti, ne odmah (od)baciti“.
Sve više partnerski odnosi padaju u drugi pa i treći plan koji se podrazumijeva i po deafultu provodi. Ideja romantične ljubavi u kojoj bi naš partner trebao znati, “osjetiti“ sve što bi mi htjeli bez da mu kažemo jednostavno ne drži vodu te čini puno parova, koji baš to očekuju, nesretnima jer iskreno vjeruju da ih partner ne voli kada ne zna što i kako oni osjećaju.
Nema se vremena za komunikaciju i kvalitetno provedeno vrijeme. Komunikacija je poput vode bez koje biljka nema šanse da ostane na životu. Osuši se, povene a na kraju i umre.
Sve se uzima zdravo za gotovo. Očekujemo da će nešto funkcionirati bez ulaganja, truda, dodatnog vremena kad se tiče odnosa, ali ne i kad se tiče posla. Tamo jako dobro znamo ako ne ostanemo povremeno prekovremeno raditi da će određen uspjeh izostati. Je li rastava toliko “dostupnija“ ili su ljudi zaista, kako kaže Irina, znanstvenici, fizičari i astronomi na putovanju iz treće u petu dimenziju te je netko već ušao u višu zemljanu dimenziju – petu, drugi je začahuren u staroj – trećoj pa tu nastaje “kuršlus“ i raspad sistema između ljudi.
Mora da je nešto u zraku ili nam zvijezde nisu naklonjene, jer ne možeš otvoriti novine, a da razvodi ne iskaču poput novčića na black jack aparatu s iritantnim zvukom i svjetlećim lampicama. A možda je to i propaganda novog stila života koji nam se na taj način predstavlja kao prihvaćen, normalan i čak neizbježan. Tako meni u zadnje vrijeme izgledaju bombastični natpisi o rastavama u novinama šarenih boja, a razlozi koji se spominju o nepremostivim razlikama i različitim karakterima imaju mi jedino smisla ako je jedan zapeo u trećoj dimenziji pa ovog u petoj ne može pratiti – odjednom.
Inače želim vjerovati da se ljudi prije nego što se odluče u zajedničku plovidbu života poznaju, prije svega, svjesni mana druge osobe s kojima mogu živjeti, jer su vrline nadjačale i uvijek ih se možemo prisjetiti kao nešto što predvaladava kako bi se svaki dan iznova sjetili zašto smo baš tu osobu izabrali da bude kraj nas. Poznaju li se ljudi u vezama dovoljno ?
Vjerovati da su bicikl i klavir slični jer imaju pedale je ili slijepo naivno ili glupo.
