Sretna sam što su rasprave o mom dekolteu skrenule pozornost s puno ozbiljnijih gospodarsko-socijalnih tema. Iako, čim stvarno zagusti, probleme će moći zasjeniti tek neka raskošna petica
Kad god sam s one strane granice, osobito u dijelovima planeta gdje se sporazumijevanje odvija na nekom od “raširenijih” svjetskih jezika, uhvati me sasvim ozbiljna manija komuniciranja s lokalnim stanovništvom na njima prihvatljiv način. Nije to zato što iznenada osjetim potrebu opravdati ili unaprijediti višegodišnja obiteljska ulaganja u škole stranih jezika. Nemam ni pretjeranih iluzija o svome znanju – u većini slučajeva bez sumnje zvučim kao njemački turisti koji desecima godina dolaze na Jadran pa se osjećaju sposobnima naručiti hranu u restoranu ili čavrljati s vlasnicima apartmana u kojem su odsjeli. No, unatoč najboljoj volji, hrvatsku ideju o slaganju u rodu, broju i padežu neće nikad svladati.
Stvar je u mimikriji. Još od jednog davnog boravka u Londonu gospođa koja me rodila tvrdi da sam uvijek po povratku iz inozemstva nekako drukčija. Voli ona mene i inače, nema dvojbe, ali tu “svjetsku ženu” obje dodatno simpatiziramo kao nekoga tko je vjerojatno najbliži onoj iskonskoj meni. Pokazalo se da je trajanje učinka udisanja zraka neke tuđinske metropole proporcionalno vremenu izbivanja iz ove naše, no mene je oduvijek zanimalo koliko je potrebno da tamo negdje izgubim onaj specifičan miris turista koji se osjeti na kilometre? Naravno da imam razvijenu svijest o vlastitom nacionalnom identitetu, ali zamislite sreću malog kameleona kad ga već drugi dan u Parizu nekoliko puta zaustave na ulici (i to Francuzi) kako bi pitali za neku lokaciju! Moja rečenica “Žao mi je, ali nisam Parižanka” učestalom je uporabom vjerojatno izgubila čak i naznake stranog naglaska.
U 4 prekratka dana nisam se uspjela potpuno naviknuti na francusku hranu (ispala sam iz štosa kad su ogromne količine maslaca i vrhnja u pitanju), a ni propiti se unatoč redovitom konzumiranju crnog vina uz jelo (sve pod krinkom zdravlja, naravno). No, zato sam uživala modu u njezinim najboljim izdanjima – od retrospektivne izložbe Sonie Rykiel do lutanja prelijepim buticima punima proljetne odjevne budućnosti. Ista je, na žalost, besramno skupa, pa mi kovčeg pri povratku nije bio bitno teži nego u odlasku. U moru prelijepih haljina i svakovrsnih modnih dodataka najozbiljnije sam razmišljala tek o kupnji nekog fantastičnog remena jer, ako ću ga morati stezati kako nam prijete, nek’ to bar bude sa stilom.
Prijateljici sam kao rođendanski poklon u raskošni Hilton donijela križanca narukvice i sata, a onako usput, kako bi imala što čitati na blagdanskom prekooceanskom letu, i novu knjigu Lauren Weisberger. Zove se “U lovu na Harrya Winstona” i definitivno spada u kategoriju osrednje literature za plažu. Možda je zato ne bih ni spominjala da nije jedne zanimljive koincidencije. Naime, drugog dana boravka u Parizu, dok smo uživale svoje Mocca Cerise Griotte na Champs-Elysees (preporučujem), 500-tinjak metara dalje u luksuznoj Avenue Montaigne dečki “s ovih prostora” uz prijetnju vatrenim oružjem ispraznili su draguljarnicu Harry Winston! Moj otac koji ne vjeruje u slučajnosti na aerodromu me malo sumnjivo gledao, ali mogu vam jamčiti da osnove za aferu Dragulji 2/Međimurka ipak nema.
Umjesto dragocjenim kamenčićima, s puta sam se očito vratila obogaćena onim “je ne sais quoi” o kojem mama govori. Ne znam kako bih inače objasnila zanimanje koje je izazvala moja haljina u “Plesu sa zvijezdama“. Jer niti je to prva bijela oprava koju sam prošetala ekranom, a sasvim sigurno ni ona s najvećim dekolteom – u jednoj haljini boje tena sad već bivšeg modnog dvojca Gharani-Štrok na preživahne pokrete torza ili sjedenje u javnosti, recimo, ne smijem ni pomisliti. Pa ipak, ništa od navedenog nije se našlo na naslovnicama najtiražnijih dnevnih novina. I dok su se neki uzrujali zašto to i čemu, priznajem da je mene cijela situacija prilično zabavljala.
Jedna od loših strana mršavljenja (ili, ako hoćete pozitivan pristup – dobra u slučaju kojeg kilograma više) kod mene je uočljiva u opsegu poprsja. U fazama kad su samo frajeri pristrani zbog ekskluzivnog prava na palpaciju (čudi li ikoga što je jezik s tako beskrvnim izrazom za pipkanje izumro?) mogli izreći utješne nebuloze tipa “možda su male, ali su savršene” skupila sam zavidnu kolekciju donjeg rublja koja bi se mogla svesti pod zajednički nazivnik – Potemkinova sela. Nekad davno, naime, čula sam izreku prema kojoj se muškarci dijele u 2 skupine: one koji vole samo žene s velikim grudima i one koji priznaju da vole samo žene s velikim grudima. Pa iako sam u međuvremenu upoznala cijeli niz izuzetaka od tog pravila te se, hvala na pitanju, imam s kim družiti, povremeno sam isključivo zbog zadovoljstva vlastitim profilom sklona pribjeći stvaranju iluzije primjenom nekirurških trikova.
A onda se dogodi haljina koja bi se komotno mogla zvati Trenutak istine – kroj dotične kreacije onemogućuje bilo kakvu nadogradnju ili podizanje u kritičnoj zoni. Ipak, prigovora na zatečeno stanje nije bilo. Naprotiv. Stoga mogu mirne savjesti reći da sam sretna što su rasprave o mom dekolteu nekima bar na trenutak skrenule pozornost s puno ozbiljnijih gospodarsko-socijalnih tema. Iako, čim stvarno zagusti kako nam predviđaju, mislim da će probleme, makar i privremeno, moći zasjeniti tek neka raskošna petica.
Postoji urbana legenda po kojoj zbog presmionog pokazivanja atributa na ekranu možete ostati bez posla. Kako od nečega moram živjeti, recimo da je to razlog što me u emisijama namijenjenima zabavi i ugodi širokih narodnih masa u minici nećete tako skoro vidjeti.
