Prebiru se misli kao osinjak u glavi, “kemija” se, i u isto vrijeme javljaju se pitanja te odmah daju stotine mogućih odgovora koji bi opravdali izostanke, nepojavljivanja ili nejavljanja osoba na koje se čeka…
Uvijek odlučni u pronalasku razloga koji, i kad ih sami izgovorimo nekoliko puta, ne drže vodu ali ih se pronalazi i opet i opet. Kada uslijede razočaranja osobom ili se pojave neželjeni ishodi situacije prvo krene nevjerica, zatim očajavanje pa usiljene humoristične fore na račun nemilog događaja. Baš nam je nekako smiješno za ne povjerovati!?
I ono odlučno: “nema šanse ovog puta” toliko se pomiče na ljestvici tolerancije da se već izlizalo spuštajući se sve niže na dolje. Čami se čekajući i smišljajući još jedan dobar razlog za ne davanje žutog pa crvenog kartona u utakmici odnosa, iako već ima i više nego dovoljno usmenih opomena za isključenje iz igre.
Doleti li neki signal koji sami sebi protumačimo kao signal
namijenjen baš nama, onda se čekanju pridružuje još jedna prijateljica – Nada. Ah,
ta Nada nekako baš uvijek produžuje onu agoniju i hrani strpljenje do
iznemoglosti, a nekad i do opsesije. Ne kaže ona nama ono što trebamo znati,
nego ono što želimo čuti. Baš kao i
u tragikomediji “U očekivanju Godota” očekuje se kako će pojavljivanje
g. Godota donijeti novo svjetlo u život. U međuvremenu jedan od likova oslijepi,
a drugi zanijemi.
Lakše je ne vidjeti nego priznati sam sebi da ti nisi taj odabir. Često puta slijepi hodamo
kraj zdravih očiju bojeći se još jednog odbijanja.
Prolazim kraj tih čekaonica, i dođe mi žao ljudi koji tamo sjede. Želim im nešto reći, ali znam, nije uvijek pravo vrijeme da se kaže, nego
onda kad su ljudi spremni čuti.
Sjetim se sebe kad nešto jako želim kako pronalazim načine,
smišljam puteve i tražim rješenja da se željeno ostvari. Ništa mi nije teško i
nitko mi ne može stati toliko na put koliko ja mogu koračati dalje i biti sve
bliže.
Meni se to sviđa, ja to želim i dajem do znanja ljudima oko sebe. Po mogućnosti realizacija u što kraćem roku. Polazeći od sebe jednako osluškujem i druge ljude. Bilo bi šteta propustiti vlak u nekom smjeru jer će možda za godinu dana naići lebdeći većom brzinom od one koju najavljuju. I nije sigurno hoće li ga pustiti u pogon slijedeće godine jer on još mora na neke tehničke provjere pa ako zadovolji neke kriterije mogao bi na tračnice našeg života. A onda još ostaje provjera hoće li se ikad moći prilagoditi baš toj pruzi, iako postoji šansa da preskoči baš našu stanicu zbog nemogućnosti kočenja.
“Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem kako večeras neće doći, ali će sutra doći sigurno”.
Iako su likovi iz knjige po svojoj pojavi, govoru i postupcima komični, ipak je dojam koji ostavljaju – krajnje tragičan.
Osoba koji vam je namijenjena, pojavit će se u vašem životu i
neće vam ostaviti prostora za razmišljanje želi li vas ili ne. A ako ste jedna
od onih rjeđih kojima je namijenjeno da ostanu sami, zar ne bi bilo pametnije
iskoristiti život na drugim područjima nego vječito biti “na čekanju”.
(Kaira Monmiden).
