Upala srčanog mišića ili miokarditis je posljedica upalnih reakcija u samim srčanim stanicama (miocitima) kao posljedica infekcije (zaraze) virusima, rjeđe bakterijama i gljivicama, ali i drugim nezaraznim uzrocima u širem smislu (neki lijekovi, autoimune reakcije, otrov zmija, zračenje, alkohol).
Kao
posljedica upale nastaje oštećenje i u težem stupnju zaraze, propadanje miocita.
Time se narušava funkcija srčanog mišića kao pumpe. Osim stanica srčanog mišića,
može biti zahvaćeno i vezivno tkivo između samih stanica, male krvne žile pa
čak i osrčje.
Ovisno o području i površini
zahvaćenog srčanog mišića, brzini razvoja upalne reakcije, sklonosti uzročnika
prema srčanim stanicama (miocitima), prethodnom stanju srca i otpornosti
organizma, bolest se može razvijati u vrlo širokom rasponu tegoba. One mogu
posve izostati (tzv. “asimptomatska” upala bez ikakvih tegoba), mogu
biti tek blage i posve nespecifične ili brzonapredujuće s razvojem teške srčane
slabosti i smrću u najtežim oblicima, unatoč svim suvremenim oblicima
liječenja. No, upravo su blaži oblici bolesti naročito značajni jer se često ne
prepoznaju, pa stoga niti liječe.
Tegobe koje se u početku
navode najčešće upućuju na preboljelu prehladu, odnosno “virozu”-
umor, gubitak apetita, curenje iz nosa, još često zvane i “gripa” (bez
obzira na vrstu virusa kao uzroka). Ne pridaje im se značaj pa čak i kada se
nakon 7 do10 dana od početka bolesti počinje javljati slabost, malaksalost, nepodnošenje
tjelesnog napora ili nedostatak zraka. Pojava aritmija ili povišene
temperature, a poglavito prsna bol konačno dovode pacijenta liječniku. I tada
znakovi bolesti ne moraju biti izraženi, no prisutnost ubrzanog rada srca,
trajne ili povremene aritmije, niže vrijednosti krvnog tlaka i specifičan nalaz
pri slušanju srca tijekom pregleda, konačno pobuđuju sumnju na upalu srčanog
mišića. Ona se liječi u bolnici radi
mogućih značajnih i brojnih komplikacija, od kojih su najvažnije razvoj srčane
slabosti, nastanak teških i po život opasnih aritmija i ugrušaka u srčanim
šupljinama i na srčanim zaliscima s mogućnošću tromboemboličkih incidenata.
U
početnom stadiju bolesti (akutnoj fazi) je mirovanje
u krevetu osnovna i jedina mjera koja sprječava pogoršanje bolesti, naravno
uz brojne druge diferentne lijekove. Dokazano je da tjelesno opterećenje
pojačava upalu i njen nepovoljan tijek. Upravo je ograničenje svih aktivnosti,
koje povećavaju rad srca kao pumpe, nužno i traje sve dok se veličina i
funkcija srca posvema ne normaliziraju. Izbjegavanje sportskih aktivnosti se
preporučuje tijekom oporavka (rekonvalescencije) u trajanju prosječno šest
mjeseci nakon samog miokarditisa.
Sve ovo ukazuje na
izuzetnu važnost poštede od fizičkih aktivnosti tijekom nevažnih, običnih
virusnih infekcija kojima ne pridajemo značaj. Umor, nedostatak zraka ili tek
nepodnošenje fizičkog napora mogu biti jedini znak upale srčanog mišića. U
jednostavnim, nekompliciranim i blagim infekcijama, mirovanje kroz nekoliko
dana može biti posve dostatno. Zato i kažemo da “svaku gripu treba
odležati”. No, tegobe koje traju dulje od nekoliko dana, naročito ako
postaju sve izraženije uz pojavu temperature, bolova u mišićima, nedostatak
zraka, gušenja i pojavu aritmije i prsnih bolova, svakako zahtijevaju
neizostavni odlazak liječniku. Neliječeni i zanemareni oblici miokarditisa, kao
i oni najteži i brzonapredujući, unatoč intenzivnom liječenju u bolnici, u
svega nekoliko mjeseci mogu dovesti do zatajenja srca i potpunog gubitka srčane
funkcije. Tada kao jedina mogućnost liječenja ostaje transplantacija srca.
