Vjerujem kako ovih dana, čak i oni koji inače ne prate sport, tu i tamo pogledaju utakmicu Hrvatske reprezentacije a možda i pročitaju neki kratki sažetak i o ostalim utakmicama na turniru.
Zdušno bodrimo naše i imamo strategiju za svaku suparničku reprezentaciju, jer kao što je prije nekoliko godina netko izjavio – Nas Hrvata ima četiri milijuna, i isto toliko izbornika! Još je ljepše vidjeti kada utakmice prate djeca i onda poslije utakmice, na školskom bace malo rukometa.
Da, sve je to dio igre, nacionalnog ponosa i folklora koji se ponavlja svaki put kada neka naša reprezentacija igra na svjetskom, europskom ili OI. Upravo bi se želio zaustaviti na ovom detalju – DJECA! Djeca koja (vjerojatno) skupa sa roditeljima prate utakmice, navijaju i vjerojatno maštaju da su oni budući Cindrići, Horvati i ini. A sada hladan tuš…… Koliko se naše djece ustvari aktivno bavi nekom sportskom aktivnošću? Pod tim ne podrazumijevam satove tjelesnog u vrtiću ili osnovnoj školi, koji su zaista NEDOVOLJNI za zadovoljavanje dječjih potreba za kretanjem i igrom.
Iskoraci su odlična vježba za noge i guzu!
Usmjeravanje djece u sport
Ako danas ne usmjeravamo našu djecu u sport, od kuda će niknuti novi Vori, Balić, Duvnjak ili Štrlek? Da dragi roditelj, sve kreće od nas (jer sam i sam roditelj dvije prekrasne djevojčice) i ako mi nećemo biti ti koji ćemo žrtvovati svoje vrijeme za našu djecu, onda budite sigurni, to neće napraviti nitko drugi za nas. Znam, da je danas takvo vrijeme da smo zauzeti poslom i da se doslovno borimo za svaku kunu kako bi djeci osigurali lakši i ugodniji život; ali vas još jednom molim da se sjetite svog djetinjstva, kada niste/nismo imali mnogo a bili smo najsretniji kada bi došli kući promrzlih stopala nakon cijelog dana provedenog na snijegu.
Koliko smo puta pali sa drveta jer smo se igrali gusara i ubijali zamišljene neprijatelje? I što nam se desilo? PREŽIVJELI SMO! A danas prečesto čujem, nemoj se penjati, past ćeš! Nažalost, upravo takvo razmišljanje će od naše djece stvoriti motorički hendikepirane osobe jer smo (zbog prevelike brige i strepnje nad našim mališanima) zaboravili da oni MORAJU sami istraživati svijet, a to će naravno podrazumijevati i pokoju modricu na koljenu ili kvrgu na ćelu. Da se razumijemo, ja sam itekako pažljiv otac ali kada dođemo u park na penjalice, ja potičem svoju kćer da se penje i sama pokušava svladati neku prepreku ali sam isto tako odmah ispod nje, kako ne bi slobodnim padom završila na podu već u mojim rukama. Ne, nisam na mobitelu ili u razgovoru sa drugim roditeljima.
Sabotirate li sami sebe kada je u pitanju mršavljenje?
U parku smo radi djece, i naša je roditeljska dužnost da im budemo na usluzi i pomažemo im da imaju djetinjstvo kakvo djeca i trebaju imati.
Znam da je sve ovo napisano teško, pogotovo samohranim roditeljima ali drago društvo, ako za djecu nećemo učiniti sve, za koga ćemo?
Djeci je potrebno aktivno djetinjstvo
Jedan od podataka koji nam pokazuje da stanje stvari nije idealno, jest i podatak da smo kao nacija među debljima u Europi i svijetu. I ok, nećemo se fokusirati na odrasle (jer mi odrasli nemamo vremena za svoje zdravlje), ali evo i usporedbe jednog starijeg istraživanja koje kaže da je 2011. na uzorku od 11 000 djece, pretilost i prekomjerna težina u porastu. Tako imamo 24% prekomjerno teške djece a 13% pretile djece u dotičnim uzorku. Uspoređujući te rezultate sa 2003. godinom bilježi se povećanje od preko 300% jer je tada svega 5% djece bilo s prekomjernom težinom i 2 – 3% pretile djece. Mislim da podatci govore sve i ako želimo da i naša djeca sutra izrastu u osobe koje neće imati problema sa srcem, masnoćom i šećerom, tada je krajnje vrijeme da ozbiljno shvatimo potonje i pružimo djeci aktivno djetinjstvo koje i zaslužuju!
Foto: Shutterstock
