Za mene je mrtav onaj koji automatizirano odrađuje život bez da se ikada upitao zašto je uistinu ovaj život dobio, zašto ga uopće živi, kuda ide, koji je smisao svega što doživljava.
Postoji značajna razlika u tome kako svatko od nas definira život i smrt. Moja definicija života je budnost, svjesnost, živost, autentičnost, ljubav i strast u svakom trenutku postojanja. Moja definicija smrti je bivanje u ovom tijelu bez duboke veze sa svojom dušom i Bogom, Svemirom, Životom.
Za mene je mrtav onaj koji automatizirano odrađuje život bez da se ikada upitao zašto je uistinu ovaj život dobio, zašto ga uopće živi, kuda ide, koji je smisao svega što doživljava. Mrtav je onaj tko ne reskira osjetiti sreću, tugu, bol, gubitak, nagradu, patnju, radost, inspiraciju, ljutnju, zbunjenost, ljubomoru, kreativnost, toplinu, hladnoću, prihvaćanje i odbijanje, strah, ugodu i neugodu, suze i smijeh.
Ono što na Zemlji definiramo kao smrt je samo transformacija iz jednog oblika života u drugi. A to se događa u svakoj milisekundi našeg postojanja, samo što promjena nije toliko drastična pa ju ne nazivamo smrću. Zapravo, te male smrti često niti ne primijećujemo. Svaki trenutak unutar nas nešto umre, a nešto se rodi (neka stanica, misao, osjećaj…).
Svaki puta kada umre stari oblik, rađa se novi. Svakim udisajem i izdisajem umiremo i rađamo se. I taj proces nazivamo život.
Prije nekoliko dana umrla je moja majka. Je li to vrijeme za tugu ili slavlje? Naravno, ovisi o onome koji doživljava. Kad promislim, zašto bih uistinu trebala biti tužna, baš i ne pronalazim puno razloga. Majka i otac su me voljeli, dali su mi sve što su mogli dati, živjeli smo u poštivanju i ljubavi, puno smo se grlili, ljubili, ponekada, naravno i svađali – iskreno smo komunicirali i dozvolili životu da slobodno teče. Izgovarali smo ono što nam je na srcu i to pokazivali na razne načine.
Proživjeli smo cijelu paletu osjećaja, događaja, životnih situacija… boja, mirisa, okusa, zvukova, dodira.
Nije ostalo ništa neizrečeno ili neispunjeno. Ostala je samo ljubav i poštivanje. Naravno da treba vremena naviknuti se da nema više fizičke prisutnosti roditelja kojeg si do prije neki dan mogao zagrliti, sjesti mu u krilo, nasmijavati, nazvati da bi pitao neku glupost ili ispričao kakvu zgodu.
U trenutku se događa praznina u prostoru koji je bio ispunjen nekom riječju, dodirom, mirisom, djelom, osmjehom, zagrljajem ili gestom. To se čini kao gubitak. Sama ideja gubitka je ono što stvara tugu. Kada želimo zadržati nešto što je bilo, to je kao da želimo zalediti život. Trenutak kada prihvatimo da toga više nema u istom obliku, počinjemo otvarati vrata prema nečemu novome. Dopuštamo da život teče kroz nas. Prihvaćanjem omogućavamo čistoj energiji ljubavi da ispuni taj prostor koji smo osjetili kao prazninu. Tada shvaćamo da ništa izvana nije potrebno da bismo istinski osjetili punoću iznutra.
Prihvaćanje sadašnjeg trenutka je put ljubavi. Pronalaženje čarolije i poruke koju nam život šalje u trenutku znači slobodu i inspiraciju.
U svakom trenutku možemo izabrati sjećati se svega predivnog što smo proživjeli i biti zahvalni za sve što imamo sada i sve mogućnosti koje čekaju na nas. Ili možemo uvijek žaliti za onime što je bilo, a toga više nema i ne vidjeti sve mogućnosti za ljubav i sreću u sadašnjem trenutku.
Majko, hvala ti na ljubavi koji su mi dala u oblicima koji su mi se svidjeli ili ponekada nisu svidjeli. Znam da je u pozadini svega uvijek bila ljubav.
