Razgovaramo tako mi, nas nekoliko “sestara po MS-u” i pričamo…
Koliko ti je trajao relaps kad ti je otišao vid, pita Ana Ivanu. Trajalo je više od pola godine, kaže Ivana. Nakon kortića mi se postepeno vraćao. Je li ti skroz otišao, pita Ines. Nije skroz, nekih 70% kaže Ivana. A tebi Ana, kad ti je “uzelo” noge, koliko ti je trebalo da se “vrate”, pitam ja. A joj, to je bilo u etapama. Strašne oscilacije lakšeg i težeg hodanja/pokreta, kaže Ana. Trajalo je neka četiri mjeseca dok se nije u potpunosti “vratilo”.
Danas kada nas je toliko s multiplom sklerozom, rijetki su liječnici kod kojih niste samo broj
Definitivna “prvakinja MS stoboja” bila je Iva. Njoj je u isto vrijeme “otišao” vid, govor i hod. Priča tako kako je mama njegovala kao bebu i umire od smijeha pri tom.
Da je meni netko prije deset godina rekao da će ovako izgledati moj ležerni razgovor s novostečenim mi prijateljicama s kojima će me vezati ista dijagnoza… Ispale bi mi oči od čuđenja i nevjerice. Da ću tako “skulirano” pričati o, meni sutra, mogućim “ispadima/napadima” moje dijagnoze…
Evo i sada dok ovo mislim i pišem još uvijek mi se miješa ta “skuliranost” sa nevjericom.
Nevjericom, kako uopće IKAKO, IKAD i ITKO to prihvati za svoju “normalu”. Ali razmišljajući dalje, kako bi uopće moglo biti izvedivo da je to vaša svakodnevnica i “reala” a vi ste svo vrijeme, konstantno u šoku, nevjerici, na kraju i depresiji zbog toga!?
Stalno govorim o tome, to je nekako i glavno pravilo, ujedno i najnužnije, savladati – PRIHVATITI. Zaista, kad pišem, gotovo neizbježno se uvijek vraćam na to. Izgleda kao da je zaista to sve koncentrični krug. S koje god strane gledali, s koje god strane prilazili tome, to se ispostavlja kao jedina centralna točka te kružnice.
I onda kad upoznam neku novu “sestru” odmah joj u priči priđem sa tom K. K. koncentričnom kružnicom. I svaka od njih zaista isto reagira. Iznenađeno, donekle kao i oduševljeno tom jednostavnošću pristupa. Ali ono što one onda ne mogu vidjeti je to koliko uglastih i šiljastih oblika me moralo “izlomiti” da bi spoznala tu lijepu jednostavnost te koncentrične kružnice.
Je, dobro mislite. To sam morala savladati da bi se s ovim “dalo živjeti”.
Na kraju sam shvatila (meni je trebalo vremena kao i za sve) da je to ono što ja mogu pomoći mojim “sestrama” pogotovo onim novakinjama a na kraju i sebi. U onim početcima, kad se “utapaju”, ih uhvatiti i dovesti, ako ne do obale, onda bar do plutače. I onda vam se počnu širiti krila…i prsa i vidokrug… I vidite da nije sve tako sivo… Niti može ikad biti baš SVE…
Sami sebi možemo puno toga olakšati, isto kao i otežati
Foto: Shutterstock
