Multipla u doba korone… Korona u doba multiple…
Vjerujem da ste svi i više nego dobro svjesni, i više nego dobro upućeni u situaciju pandemije koronavirusa koja je zahvatila gotovo cijeli svijet.
Što nam je to donijelo, što nam je to nametnulo, na što smo se sve morali priviknuti, čega smo se sve morali odreći…?
Živjeti s multilpom sklerozom: Kako sam naučila “skulirano” pričati o svojoj dijagnozi
Pod strahom od gubitka onog najvažnijeg, a to je zdravlje, i onda nakon toga onoga svega što gubitak toga odonosi… Samostalnost, sposobnost lagodnog i nesmetanog življenja, ispoljavanje svega onoga što nas čini čovjekom. Morali smo se priviknuti da nam pod normalno dođu stvari koje su nam po prirodi toliko strane i opet da “zaboravimo” i stavimo pod “zabranjeno” toliko stvari koje su nam po prirodi toliko normalne/urođene.
Ne smiješ se približiti drugom, ne smiješ se rukovati/zagrliti, ne smije vas biti više od 5 u grupi na otvorenom prostoru… Totalno suprotno od svega na što smo navikli, kako smo ponikli, što smo voljeli i po potpuno prirodnom nahođenju uvijek i radili.
Jedno od glavnih obilježja čovjeka je to da je on društveno biće. Sad nam je to “društveno” gotovo u potpunosti odstranjeno a mi moramo za(iz)držati svoju “prirodu čovjeka” u ovom,za čovjeka totalno neprirodnom stanju.
Vjerojatno vas zanima čemu ona gore prva rečenica. Hm, pa vidite, sve ovo na što smo mi svi primorani privikavati se sada, nas multipla tjera svakodnevno priviknuti se na sve to. Nešto što smo “do jučer” smatrali pod normalno i prirodno sad nam je toliko neizvedivo da to možemo samo sanjati. Neprestano se moramo privikavati na svoje “novo normalno” koje je sve, samo ne normalno za prirodu čovjeka. Mogu govoriti upravo iz svog trenutnog stanja.
Moram se priviknuti da mogu samo sanjati protrčati niz stepenice što sam nekad uvijek radila. Moram se priviknuti da sa tako oduševljenim pogledom ispratim kad netko pored mene preskoči u hodu neku zapreku jer ja ne mogu sada niti potrčati, ja koja sam cijeli život nešto trenirala. Ostati do duže u noć sa prijateljima je također teško kada vam se oči zatvaraju najranije od svih.
Da, sada netko tko me svaki dan vidi može reći, pa o čemu ona priča, ja je na nogama kako šeta vidim svaki dan. Tako je. Kad me vidite kako šetam, savršeno bih vam izgledala kao da svakog trena mogu potrčati ali ja to, nažalost, trenutno ne mogu. Tako je, trenutno! To je ono o čemu sam pisala. Faze “pogoršanja” i ” mirovanja” bolesti za koje nikad ne znate koliko će vam dugo trajati. Onda vam ostaje ono o čemu sam također pisala. Ostati u centru “u glavi” i ostati pozitivan koliko god situacija nezavidna bila. To sam do sada, u ovih osam godina svoje dijagnoze, vidjela da nepobitno pomaže.
Sami sebi možemo puno toga olakšati, isto kao i otežati
Još jedna veća i malo ‘žešća’ razlika između trenutnog stanja s koronom i MS stanja je ta što s koronavirusom donekle možete znati na čemu ste dok s multiplom to nikad ne znate. Za kraj bih vam navela nekoliko stvari koje nas je koronavirus naučio, a koje mi s multiplom dobijemo gotovo kao uputstva:
- trebamo paziti jedni na druge
- trebamo posebno čuvati one koji su u lošijem stanju
- zajedno možemo više
- iz loše faze koju preživimo trebamo naučiti, što će nam pomoći u budućim krizama
- sve što si nekad uzimao zdravo za gotovo sada vidiš koliki je to ustvari komfor
- najviše ti nedostaju te stvari koje si uzimao zdravo za gotovo
- prijatelji se udalje
- najuža obitelj ti ostaje blizu
- presložiš prioritete
- loše stanje ne znači da će biti i krajnje
- shvatiš da se može onako kako ni u najluđim snovima nisi mislio da bi mogao na kraju i morao…
Mogla bih u nedogled.
I na kraju opet jedna floskula, ona koju mi MS borci uzimamo kao krilaticu: Što te ne ubije, ojača te. Izađeš drugačiji, dosta tvrđe kože, s pokojim ožiljkom, ali preživiš… Jer, predaja nije opcija kao što to upravo nije ni sada!
Danas kada nas je toliko s multiplom sklerozom, rijetki su liječnici kod kojih niste samo broj
Foto: Pixsell, Shutterstock
