Bernarda Škegro diplomirana je psihologinja i edukantica psihoterapije koja na Ordinacija.hr stručnim i izravnim tekstovima inspirira čitatelje, otkriva važnost mentalnog zdravlja te dijeli praktične savjete za bolje suočavanje sa životnim izazovima.
Budite se, uzimate mobitel, otvarate Instagram. Nekoliko minuta skrolanja dovoljno je da steknete dojam kako svi oko vas žive posložene i ispunjene živote. Na fotografijama su nasmiješeni, opušteni, zadovoljni. Njihovi stanovi djeluju besprijekorno, a oni sami kao da imaju potpunu kontrolu nad svojim životom. U takvom okruženju gotovo je neizbježno uspoređivati vlastiti stvarni život s njihovim pažljivo odabranim fotografijama.
A vama danas jednostavno nije dan. Bez jasnog razloga, samo neki nemir, osjećaj težine ili manjak energije. I tada se javlja pitanje: što radim pogrešno? Kako je moguće da su drugi sretni i zadovoljni, a meni se ovakvi dani pojavljuju niotkuda?
Možda se u tom pitanju krije i odgovor – nije problem što niste dobro, već što očekujete da biste to trebali biti stalno. Prihvatiti vlastite emocije i dopustiti si teške dane je oblik prevencije – način da zaštitimo svoje mentalno zdravlje. I upravo zato važno je naglasiti: nije samo normalno, već je i nužno ponekad ne biti OK.
Mit o stalnoj sreći
Jedno od najčešćih pogrešnih uvjerenja jest da bismo uvijek trebali biti sretni. Taj pritisak da smo stalno dobro i sretni drži nas u neprekidnoj potrazi za idealnom srećom koja u stvarnosti – ne postoji. I onda umjesto da budemo bolje, vlastita očekivanja nas iscrpljuju.
Kad povjerujemo u taj mit, svaki dan u kojem se ne osjećamo dobro djeluje kao neuspjeh. Javljaju se stres i krivnja, osjećaj da s nama nešto nije OK, samo zato što prolazimo kroz sasvim normalne dane i sasvim normalne emocije.
Sreća nije trajno stanje – baš kao ni tuga ili ljutnja.
Zašto je OK ne biti OK
Ne postoje “dobre” i “loše” emocije – postoje samo emocije koje nose određenu poruku. Sasvim je prirodno ponekad se osjećati loše, imati teške dane, biti tužan ili ljut. Kada pojedine emocije želimo potisnuti ili ignorirati jer smo ih označili kao nepoželjne, zapravo si otežavamo jer one neće nestati.
S druge strane, priznavanjem sebi kako se osjećamo, izgovaranjem rečenice “Danas mi je težak dan” ne odustajemo od sebe. Naprotiv, napokon se počinjemo brinuti o sebi umjesto da ignoriramo kako smo doista. Kad prestanemo (pr)osuđivati vlastite osjećaje otvaramo si prostor za suosjećanje i nježnost prema sebi, ali i prema drugima. Na taj način možemo sebi dopustiti da se odmorimo, uzmemo pauzu, napravimo nešto što nas opušta ili veseli. Time štitimo svoje mentalno zdravlje, ali i razvijamo otpornost – vještinu da lakše prebrodimo teške periode.
Prihvaćanjem da je OK ne biti OK mijenja se i naš odnos prema drugima. Kada sebi dozvolimo da smijemo biti i sretni i tužni, i ranjivi i tjeskobni, postajemo empatičniji prema ljudima oko sebe. Pokazujemo da nema ništa pogrešno u tome da nam je težak dan, već da je to prirodan dio života. I tada je lakše prihvatiti i druge sa svim svojim emocionalnim stanjima.
Prihvaćanje kao snaga
Biti OK s time da ponekad niste dobro nije znak slabosti – to je znak emocionalne zrelosti. Svatko od nas prolazi kroz periode tuge, ljutnje ili nesigurnosti, i upravo u njihovom priznavanju leži snaga. U konačnici, istinska ljudska snaga ne leži u tome da smo uvijek dobro, već u tome da se znamo adekvatno nositi s vlastitim osjećajima, učiti iz njih i brinuti se o sebi.
Na kraju, zapitajte se: kada ste posljednji put nešto osjetili, a da to niste odmah procijenili kao dobro ili loše, prihvatljivo ili neprihvatljivo?
Prihvaćanje svih svojih emocionalnih stanja je aktivan čin koji nas povezuje sa sobom i drugima, potiče empatiju, razvija otpornost, i omogućuje nam da živimo iskrenije i smirenije.
(Piše: Bernarda Škegro)
