Dopisivanje je praktično za svakodnevne teme, no kod sukoba, isprika i emocionalnih razgovora lako može doći do nesporazuma.
Što ste mlađi, veća je vjerojatnost da ćete se u svakodnevnoj komunikaciji oslanjati na poruke. Dopisivanje je postalo toliko uobičajeno da se neki ljudi danas čak iznenade kada ih netko nazove.
– Mnogo se toga promijenilo kroz generacije i danas se ljudi više nego ikad oslanjaju na dopisivanje. To je postalo toliko uobičajeno da se neki ljudi osjećaju uznemireno ili iznenađeno kada ih netko nazove – kaže Gabrielle (Morse) Sanderson, LMHC.
Budući da se najmanje polovica pripadnika generacije Z suočava s tjeskobom, telefonski pozivi nekima mogu predstavljati izvor stresa. Ipak, postoje situacije u kojima je dopisivanje prikladno, ali i one u kojima je bolje čuti nečiji glas ili razgovarati licem u lice.
Zašto poruke nisu uvijek najbolji izbor?
Jedan od najvećih problema s dopisivanjem jest to što se komunikacija svodi na riječi – bez tona glasa, izraza lica i govora tijela. Zbog toga se poruka lako može protumačiti drugačije nego što je zamišljena.
– Ton je iznimno važan, a vrlo ga je lako pogrešno protumačiti putem poruka. Čak i neutralne izjave mogu zvučati hladno ili omalovažavajuće bez tona glasa, govora tijela ili izraza lica – objašnjava Evon Inyang, LAMFT.
Sanderson ističe da se ton i emocije u velikoj mjeri gube u pisanoj komunikaciji, zbog čega poruke lakše tumačimo kroz vlastite pretpostavke. To može dovesti do nesporazuma, povrijeđenih osjećaja, zbunjenosti, nedostatka jasnoće, ali i propuštene prilike za dublje povezivanje tijekom važnih razgovora.
– Vidjela sam kako se parovi danima svađaju zbog jedne jedine riječi ili interpunkcijskog znaka. Također sam vidjela kako se poruke koriste kao oružje – za odgađanje razgovora, povlačenje ili iznošenje vrlo snažnih emocionalnih poruka bez suočavanja s njihovim posljedicama – kaže Inyang. Možemo pokušati prenijeti emocije riječima, emotikonima i interpunkcijom, ali ni to nije potpuno pouzdano.
– Budući da je ton lako pogrešno protumačiti u porukama, uobičajeno je pravilo dobrog ponašanja pokušati ga što jasnije prenijeti – kaže Sanderson. Slanje poruke o nečemu ozbiljnom ponekad se može činiti lakšim jer ne moramo odmah gledati drugu osobu u oči niti se suočiti s njezinom reakcijom. No upravo to može dodatno povećati udaljenost.
– Slanje poruka o ozbiljnim stvarima u tom trenutku može se činiti lakšim, ali može dodatno produbiti udaljenost. To je način da nešto kažete, a da pritom ne budete prisutni i ne morate se suočiti s posljedicama, a ta se odsutnost osjeti – upozorava Inyang.
Za koje su teme poruke dobar izbor?
To ne znači da je dopisivanje loš način komunikacije. Za neke ljude ono može pružiti osjećaj sigurnosti i kontrole. Primjerice, kod ljudi s pojačanom osjetljivošću živčanog sustava, kaže Inyang, uključujući autistične osobe ili one sa senzornim osjetljivostima, poruke mogu pružiti osjećaj sigurnosti i kontrole te im omogućiti da komunikaciju obrađuju vlastitim tempom.
Za većinu ljudi poruke su prikladne za lakše i svakodnevne teme, poput:
- dogovaranja planova
- svakodnevnih novosti bez snažnog emocionalnog naboja
- neobaveznog javljanja
- provjeravanja kako je netko tko je bolestan
- dijeljenja zanimljivih sadržaja.
– Poruke su korisne za dogovore, kratka javljanja i davanje drugoj osobi prostora da razmisli prije ozbiljnijeg razgovora – kaže Inyang. Dopisivanje može biti i uvod u teži razgovor. Poruka poput „Mislim na tebe“ ili „Možemo li razgovarati večeras?“ može otvoriti prostor za razgovor bez zahtjeva da druga osoba odmah bude emocionalno otvorena.
– Nekim ljudima, osobito onima koji se brzo emocionalno preplave, poruke mogu biti prvi korak prema teškim razgovorima koji su im previše zahtjevni za razgovor licem u lice – objašnjava Inyang.
Poruke mogu biti korisne i kada tijekom teškog razgovora trebate napraviti stanku. Primjerice, poruke poput „Želim razgovarati, ali treba mi malo vremena“ ili „Volim te, ali moramo ponovno uspostaviti ravnotežu“ mogu smanjiti obrambeni stav i spriječiti eskalaciju sukoba. Ključno je, međutim, znati razlikovati kada je poruka most prema razgovoru, a kada postaje prepreka.
Kod emocija i sukoba vrijede druga pravila
Kada je riječ o nečemu ozbiljnom, terapeuti savjetuju da razmislite o telefonskom pozivu.
– Telefonski razgovori prikladniji su od poruka kada trebamo prostor za nijanse, osjetljive teme, detalje i emocionalnu bliskost – kaže Sanderson. Razgovor uživo ili telefonom može biti osobito koristan kod sukoba jer slušanje nečijeg glasa i njegova potpuna pažnja mogu smanjiti mogućnost nesporazuma te pomoći u stvaranju i produbljivanju povezanosti.
Poruke nisu najbolji izbor za:
- emocionalne razgovore
- sukobe
- isprike
- razgovore o promjeni statusa odnosa ili granica
- priopćavanje tragičnih vijesti.
Ako niste sigurni, Inyang savjetuje da se zapitate zahtijeva li razgovor ton, nijanse i stvarnu prisutnost.
– Glas može prenijeti toplinu, oklijevanje i iskrenost. U poruci ne možete čuti kako nekome zastaje dah, a još je teže odgovoriti na njegovu šutnju – kaže.
Njezino je pravilo jednostavno: „Ako razgovor ima potencijal nekoga povrijediti ili pomoći mu da se oporavi, nazovite. Ili, još bolje, sjednite i razgovarajte licem u lice.“
Nekoliko pravila za bolje dopisivanje
I dopisivanje ima svoja pravila. Cilj je da se druga osoba osjeća primijećeno i poštovano, čak i kada ne razgovarate uživo.
Pronađite ravnotežu između kratkoće i opširnosti. „Sažetost je obično najkorisnija“, kaže Sanderson, ali ne treba biti previše kratak i odgovarati samo jednom riječju. Inyang također savjetuje da se izbjegavaju dugački odlomci kada su emocije uzburkane: „Neka budu kratke i jasne.“
Koristite emotikone kada je to primjereno. Oni mogu pomoći u ublažavanju ili pojašnjavanju tona, ali ne bi trebali služiti za izbjegavanje neugodnog razgovora. „Mislim da dobro postavljen emotikon može pretvoriti tešku istinu u nešto suptilnije“, kaže Inyang.
Budite oprezni sa sarkazmom. Budući da u poruci nema tona glasa, druga osoba često ne može znati šalimo li se ili govorimo ozbiljno. Ako postoji mogućnost pogrešnog tumačenja, najbolje je sarkazam izostaviti.
Prepoznajte trenutak kada treba nazvati
Neki razgovori mogu dobro početi putem poruka, ali u jednom trenutku postati previše složeni za dopisivanje. Ako razgovor postane predugačak ili pretjerano detaljan, Sanderson preporučuje telefonski poziv.
– Ako nekome prepričavate priču ili razgovor postaje vrlo detaljan, podignite slušalicu. Ako dopisivanje postane dugo, zbunjujuće, frustrirajuće ili nejasno, nazovite – kaže. Inyang savjetuje da obratite pažnju i na vlastitu reakciju tijekom dopisivanja.
– Onog trenutka kada osjetite da vas druga osoba ne razumije, da se morate braniti ili da ste napeti, vrijeme je da promijenite način komunikacije – kaže.
Ako istu poruku čitate više puta pokušavajući shvatiti što je druga osoba htjela reći, vrijeme je za poziv. Isto vrijedi ako osjećate fizičku napetost ili težinu u prsima. I na kraju, postoji jednostavno pravilo: ako vam je stalo do odnosa, a razgovor ima više slojeva, nazovite.
(Ordinacija.hr)
