Usamljenost može potaknuti kronični stres i upalne procese u organizmu te povećati rizik od depresije, demencije i kardiovaskularnih bolesti. Stručnjaci upozoravaju da digitalna povezanost ne može zamijeniti bliske ljudske odnose.
Za razliku od samoće, koja je objektivni, fizički nedostatak ljudi u okolini, usamljenost je subjektivan osjećaj nedostatka kvalitetnih i bliskih odnosa, otuđenost od samog sebe i od drugih ljudi. Čovjek može biti okružen ljudima, a ipak se osjećati usamljeno. Usamljenost je jedan od sve izraženijih problema suvremenog društva, a stručnjaci za mentalno zdravlje nazivaju je novom epidemijom, kazao je psihijatar prof. Darko Marčinko, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, na ovotjednoj konferenciji Zdravstveni izazovi današnjice.
– Usamljenost, taj osjećaj odbačenosti i nedostatka povezanosti može izazvati kronični stres i potaknuti upalne procese u organizmu, čime se povećava rizik od depresije, demencije, kardiovaskularnih bolesti, pa čak i nekih oblika raka. S usamljenošću se suočava između 15 i 30 posto ljudi. Posebno zabrinjava podatak da je usamljenost sve izraženija među mlađim ljudima, a ne samo među starijom populacijom, kako se često pretpostavlja – upozorava prof. Marčinko.
Ministarstvo za usamljenost
Usamljenost mladih u 21. stoljeću pospješuju urbanizacija i digitalizacija. Iako je potonja omogućila širenje informacija i stalnu povezanost, istodobno smanjuje neposrednu komunikaciju. Problem je toliko raširen da je, primjerice, Velika Britanija osnovala Ministarstvo za usamljenost, nastojeći se suočiti s velikim ekonomskim, psihološkim i društvenim posljedicama usamljenosti. U Japanu se, pak, istražuje fenomen hikikomorija, pri kojem se stotine tisuća mladih zatvaraju u svoje sobe i gotovo uopće ne izlaze.
Problem usamljenosti dodatno produbljuje suvremena kultura individualizma i konzumerizma, u kojoj se sreća često mjeri materijalnim dobrima umjesto kvalitetom međuljudskih odnosa.
– U novije vrijeme, brojni ljudi se predstavljaju kao stručnjaci za mentalno zdravlje i nude brze rezultate, no riječ je o takozvanim ideologijama brzog postizanja sreće, koje često daju vrlo nepovoljne rezultate – rekao je Marčinko. Nekome tko je depresivan, pojasnio je, agresivno se imputira da mora misliti pozitivno, ali on to ne može jer je što je depresivan.
– Poruke poput one “sve je u tvojoj glavi” ne mogu pomoći jer, ako je tako, znači da si ti kriv za svoje mentalno zdravlje – navodi. Takav pristup zanemaruje stvarnu ljudsku patnju, negira emocije i kod osoba koje imaju psihičke probleme može dodatno pojačati osjećaj krivnje i srama. Mentalni poremećaji nisu nešto što se može riješiti pukom odlukom o pozitivnom razmišljanju, nego zahtijevaju razumijevanje, stručnu pomoć i pristup utemeljen na znanstvenim spoznajama.
– Jedna od opasnosti ideologije brzog postizanja sreće jest stvaranje osjećaja srama kod ljudi koji se suočavaju s mentalnim poteškoćama. Ljudska patnja i bolest važna su pitanja kojima treba pristupiti s više razumijevanja i na primjereniji način – poručuje psihijatar.
U traženju pomoći, stigma je i dalje jedna od velikih prepreka. O problemima poput anksioznosti i depresije ljudima je često lakše govoriti nego o usamljenosti ili sramu, iako upravo ti osjećaji mogu biti u podlozi njihovih teškoća. Zbog straha da će ih okolina smatrati odgovornima za vlastitu izolaciju, mnogi o usamljenosti ne govore otvoreno.
Odnosi su ključan čimbenik
Koliko su odnosi važni za kvalitetu života, pokazuje i dugogodišnje harvardsko istraživanje o sreći i zdravlju, koje je pratilo 724 osobe tijekom više desetljeća. Jedan od njegovih ključnih zaključaka jest da su kvalitetni međuljudski odnosi najvažniji čimbenik povezan s dobrim životom i mentalnim zdravljem. Ekonomski status, politička orijentacija i obrazovanje nisu se pokazali važnijima od kvalitete odnosa koje ljudi ostvaruju.
Zato je važno poticati neposrednu komunikaciju, bliskost i empatiju, kako u obitelji tako i na radnome mjestu i u široj zajednici. Digitalni mediji i nove tehnologije mogu biti korisni alati, ali ne mogu zamijeniti ljudski kontakt. Djeca jezik, emocionalne vještine i sposobnost uspostavljanja odnosa razvijaju u neposrednoj interakciji s roditeljima i bliskim osobama, a ne putem digitalnih sadržaja.
Govoreći o suvremenim izazovima u području mentalnog zdravlja, prof. Marčinko upozorio je na razliku između akutnog i kroničnog stresa. Dok je akutni stres prirodna reakcija na izazovne situacije i nešto za što je čovjek evolucijski prilagođen, kronični stres postaje ozbiljan problem današnjeg čovjeka. Dodatno opterećenje predstavljaju brojne svakodnevne mikrotraume, koje često prolaze nezapaženo jer se ne prepozna koliko su važne.
(Romana Kovačević Barišić)
