Čitao je izvješće s događaja na paralimpijadi u Seattlu prije nekoliko godina. Izvješće je nosilo naslov “I oni te ljude nazivaju “zaostalima!?””
Baš kao i redovite Olimpijske igre, periodično se održavaju i takozvane posebne Olimpijske igre na kojima sudjeluju hendikepirane osobe iz svih krajeva svijeta. Simpatično, humano, ali većini ljudi nezanimljivo. I sam je Josip imao suprotne osjećaje u svezi s tim. S jedne strane je odobravao takve skupove zbog toga jer su pružali svima koji sudjeluju osjećaj vrijednosti. Ali, s druge strane, bilo je jasno da se radi o nezgrapnom oponašanju ljudi čije tjelesne i umne sposobnosti nisu ugrožene. Ipak, izvješće s tog konkretnog događaja Josipu je dokazalo da je svrha takvih okupljanja nešto sasvim drugo, a ne pobjeda na natjecanju.
Bilo ih je devetoro, što tjelesno, što mentalno hendikepiranih. Natjecali su se u trci na 50 metara s preponama. Na zvuk pištolja svi su krenuli, ne baš odjednom, ali odlučni da dovrše trku i da pobijede. Svi su dobro krenuli osim jednog malog dječaka, koji se spotaknuo na prvoj prepreci, pao na asfalt, preokrenuo se nekoliko puta i počeo plakati.
Ostalih osmero začulo je njegov plač. Usporili su i osvrnuli se prema njemu. Zatim su se okrenuli i vratili… svi do jednoga!
Jedna djevojka s Dawnovim sindromom sagnula se prema njemu, poljubila ga i rekla: “Sada će ti biti bolje.”
Zatim su se svo devetero uhvatili za ruke i zajedno prešli preko ciljne crte. Cijeli stadion je najprije u tišini ustao na noge, a zatim su pljesak i odobravanje potrajali više od desetak minuta.
Ljudi koji su bili tamo još uvijek svima pričaju o tom događaju zato jer duboko u sebi znaju da ono bitno u životu nije pobjeda, već pomoć drugima u pobjedi, čak iako to znači da mi sami usporimo i promijenimo smjer svojeg kretanja.
Kakva je to poduka bila! I to poduka cijelome svijetu. Samo kad bi taj svijet želi malo više slušati.
“Dupinov san”, A.P. Kezele, str. 54.
Dvostruka duga, Čakovec, 2001.
