Jedna moja prijateljica, u razgovoru koji smo vodili o životnim nepravdama upita me: “A tko je rekao da će život biti pravedan, ili da mu je uopće i svrha biti pravedan?”.
Njezino je pitanje bilo umjesno. Podsjetilo me na nešto što sam naučio u mladosti: život nije pošten. Jest otrcano, ali je istina. Životna je ironija u tome da vam priznanje te otriježnjujuće činjenice može donijeti veliko olakšanje.
Jedna od pogrešaka koju mnogi od nas čine jest da sažalijevamo sebe, ili druge, jer mislimo da bi život trebao biti pravedan – ili da će jednog dana biti. Ali nije i neće. Kad razmišljamo na tako pogrešan način, skloni smo puno vremena provesti roneći suze i / ili se žaleći na to kakav je život i kako tu nešto nije u redu. Suosjećamo s drugima, razglabamo o životnim nepravdama. “Nije pošteno”, negodujemo, ne shvaćajući da možda pri ustrojstvu svemira nitko nije predvidio da bi se stvari trebale odvijati «pošteno».
Jedna od ugodnih strana pomirbe s činjenicom da život nije pošten jest ta da nas to sprečava da sažalijevamo sebe, jer nas potiče da postignemo najviše što možemo onime čime raspolažemo. Znamo da nije “zadaća života” da sve učini savršenim, to je naš vlastiti izazov. Prihvatimo li tu činjenicu, prestat ćemo sažalijevati i druge ljude, jer će nas to podsjetiti da svatko dobiva drukčije karte, te da svatko dobiva drukčije karte te da svatko ima posebne sposobnosti i izazove.
To što život nije pošten ne znači da ne trebamo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo poboljšali svoj život ili svijet u cjelini. Upravo suprotno – kad ne prihvatimo ili ne priznamo činjenicu da je život nepravedan, skloni smo osjećati sažaljenje za druge i za sebe. Sažaljenje je naravno samoporažavajuća emocija koje ne koristi nikome, osim što se svi osjećaju još gore nego što se već osjećaju.
No, kad si priznamo da život nije pošten, za druge i za sebe osjetit ćemo suosjećanje. A suosjećanje je pozitivna emocija koja sve što takne podari ljubavlju i dobrotom. Idući put kad se uhvatite kako razmišljate o nepravdama ovoga svijeta, pokušajte se podsjetiti na ovu jednostavnu činjenicu. Možda ćete se iznenaditi kako će vas to trgnuti iz samosažaljenja i potaknuti na korisna djela.
“Ne mari za male stvari” , dr. Richard Carlson, str. 39.
Algoritam, Zagreb, 1998.
