Tek sam prije nekoliko godina shvatio koliko često prekidam druge i/ili završavam njihove rečenice. Uskoro potom, shvatio sam kako je ta navika pogubna, ne samo za poštovanje i ljubav koje sam primao od drugih nego i za silnu količinu energije potrebnu da bi se istodobno bilo u dvije glave! Razmislite o tome na trenutak!
Kad nekog
požurujete, prekidate ili mu dovršavate rečenice, morate slijediti ne samo
tijek svojih misli, nego i tijek misli osobe kojoj upadate u riječ. Ta sklonost
(koja je, inače, veoma česta u zauzetih ljudi) potiče obje strane da ubrzaju
govor i razmišljanje. To, pak, čini obje strane nervoznima, razdražljivima i
srditima. Usto je i iscrpljujuće. A i uzrok je mnogih svađa, jer ako postoji
nešto što gotovo svakom smeta, to je kad netko ne sluša što govore.
A kako možete
uistinu slušati što netko govori kad vi govorite za tu osobu?
Kad počnete
primjećivati da prekidate druge, vidjet ćete da je korijen te nezgodne
sklonosti zapravo bezazlena navika koju ste prestali primjećivati. To je dobra
vijest, jer to znači da sve što morate učiniti jest da se uhvatite na djelu kad
god to smetnete s uma. Podsjetite se (prije početka razgovora, ako je moguće) da
trebate biti strpljivi i čekati, da druga osoba do kraja kaže što ima reći
prije no što dođe red na vas.
Primijetit ćete
koliko će se tim jednostavnim činom poboljšati interakcija s ljudima koji su
dio vašeg života. Ljudi s kojima komunicirate osjećat će se opuštenije u vašoj
blizini kad osjete da ih se sluša. A primijetit ćete koliko ćete se opuštenije vi
osjećati kad prestanete upadati drugima u riječ. Broj otkucaja srca će se
smanjiti, te ćete početi uživati u vašim razgovorima – a ne juriti kroz njih.
To je lagan način da se postane omiljenija osoba.
Dr. Richard
Carlson, “Ne mari za male stvari”, str.17.
Algoritam,
Zagreb, 1998.
