Ljubav prema samom sebi relativno je novi i često krivo shvaćen pojam, usprkos činjenici kako je to najočigledniji zaključak Božje zapovjedi da bližnjeg volimo kao samog sebe.
Naravno, ljubav
prema samom sebi može biti problematična: u svojim početnim stupnjevima može se
očitovati kao ugađanje samom sebi i narcizam. Ali takva zbivanja mogu zapravo
biti dobrodošla, jer nas izazivaju da postavimo osobne granice ondje gdje do
sad možda nikakve nismo odredili. Ali nakon stupnja na kojem ugađamo sami sebi
dolazi istinska potreba da se istražuju vlastite osjećajne potrebe.
U svom najboljem
obliku, ljubav prema samom sebi je sposobnost da se brinemo za sebe, mogućnost
da biramo stvari i događaje koji nas njeguju i obnavljaju našu životnost u
okviru našeg trenutnog načina života. Za neke od nas, to može značiti
održavanje postojane redovitosti vježbanja, dok za druge može značiti povremeni
odlazak u prirodu. Drugima je potrebna redovita masaža, mjesečno uređivanje
lica ili nešto društvenije.
Možete
zahtijevati društvo potpuno nove društvene skupine – na primjer, ljudi koji su
se posvetili održavanju okoliša, organskog života ili provođenju određenih
duhovnih vježbi. Ili možete otkriti kako vam je potrebna sloboda i život na
osami da biste upoznali sebe kad niste pod pritiskom uobičajenih društvenih
događaja. U nekim slučajevima možete poželjeti izraziti se zavjetom kako nikad
više nećete dopustiti da zloporaba zakorači u vaš život.
Bez obzira kakve
sve potrebe izranjaju dok učite poznavati i voljeti sebe, važno je da si date
pravo izbora, samoizražavanja i samopoštovanja. Na taj ćete način iz prve ruke
otkriti istinu da dok ne zavolite sebe, ne možete voljeni ni druge.
“Zašto se
ljudi ne iscjeljuju kako bi mogli”, Caroline Myss, str. 114.
Dvostruka Duga,
Čakovec, 2001.
