Mojoj kolegici Tatjani i meni roditelji često postavljaju pitanja u svezi djetetove prehrane. Žale se zato što dijete jede samo slatkiše ili jede samo hrenovke ili odbija jesti voće ili…
Naše protupitanje u takvim situacijama jest: jedete li vi slatkiše i hrenovke ili jedete voće? U jako puno postotaka odgovor je u direktnoj vezi s dječjim navikama u prehrani.
Roditeljima često problem predstavljaju famozni slatkiši.
Često puta scenarij izgleda ovako: roditelji vole pojesti slatkiš; u određenoj ladici ili ormariću u kući nalazi se hrpa slatkiša koje donose gosti, djedovi i bake, ali kupuju ih i roditelji; dijete zna da se tamo nalaze slatkiši; tijekom vremena spoznalo je da ukoliko bude dovoljno uporno roditelji će popustiti i dati mu slatkiš; s obzirom da dijete ne želi ništa jesti (dovoljno je uporno) roditelji popuštaju da bar nešto pojede i nude mu slatko. Šah mat u korist djeteta.
Dijete ne nesvjesnoj razini zaključuje da će ukoliko bude dovoljno uporno dobiti ono što želi i to se pokazuje kao točna pretpostavka. Svaka mala “pobjeda“ u ovom nadmetanju učvršćuje taj zaključak i dijete čini još upornijim u odbijanju zdrave hrane i inzistiranju na slatkišima.
U takvim situacijama bilo bi dobro početi s promjenom djetetovih, ali i svojih prehrambenih navika i pri tome biti dosljedan. Metode koje roditelji često primjenjuju – kupovanje sitnica, kažnjavanje – nisu učinkovite.
Evo nekoliko preporuka:
Nemojte djetetu nuditi slatkiše kao zamjenu za zdravi obrok, ali isto tako niti kao nagradu zato što je nešto pojelo. Ukoliko ne želi pojesti ručak, možete reći da je to u redu ukoliko nije gladno. Ukoliko nakon toga traži da pojede nešto slatko, nježno, ali odlučno odbijte i ponovo mu ponudite ručak. To se može ponoviti jako puno puta, jer djeca su vrlo uporna mala bića, ali odgovornost je na vama pa vi budite uporniji.
Uvođenje zdravih prehrambenih navika najbolje je provoditi s puno humora (dakle na šaljiv način) i kroz igru.
Za takvo što potrebno je da se vi opustite i da čvrsto odlučite biti dosljedni. Ukoliko vam je potrebna dodatna sigurnost kako bi se opustili i ne “ludjeli“ od brige što će se dogoditi ako taj dan ništa ne pojede savjetujem vam da posjetite pedijatra da vas ohrabri u provođenju plana. Naime ništa se neće dogoditi ako vaše dijete jedan dan ništa ne pojede, neće se dogoditi ništa niti ako se obrazac ponovi i slijedeći dan. Vjerujem da će vam pedijatar svojim medicinskim savjetima uliti sigurnost.
Uključite dijete u proces kupovanja i pripremanja zdrave prehrane. Neka na tržnici samo odabere povrće koje ćete kupiti.
Ukoliko imate mogućnosti, pa makar na balkonu, u teglici uzgojite neko vlastito povrće, koje svaki dan možete promatrati kako napreduje pa onda kada bude zrelo od toga zajedno napravite slasnu juhicu. Dajte mu da rezucka, gnječi, da osjeti pripremu hrane.
Roditelji su najbolji primjer svojoj djeci. Evolucija je davno u dječji mozak ugradila oponašanje roditelja u jedenju – žene su još u doba lovaca i sakupljača (pa i prije, dok naši preci još nisu bili ljudi) tražile bobice koje su jestive i na taj način su djeca znala što se jede, a što ne. Drugim riječima, roditelji će puno lakše naučiti dijete da jede voće i povrće ako ga i oni jedu. Posebno pomaže ako dijete vidi roditelja koji uživa u takvoj vrsti hrane.
Za desert ponudite voće. I sebi i djetetu.
Dobro je maknuti fokus s hrane, nemojte cijelo vrijeme razmišljati je li dijete pojelo, koliko je pojelo, hvaliti ga zato što je nešto pojelo. Prehrana je nešto prirodno, a zahvaljujući vremenu i prostoru u kojem živimo većini djece ona ne nedostaje ako su gladna.
Obroci mogu postati zabavni rituali kada je cijela obitelj na okupu. Ukoliko to nije moguće neka barem jedna osoba jede i pri tom se zabavlja, razgovara ili nešto treće s djetetom.
Dječji psiholozi već odavno znaju da dijete u ranom periodu najviše uči kroz igru. Zašto to ne primijeniti i na prehranu? Dozvolite svom djetetu da se igra s hranom dok ju “priprema“ i dok jede. U roku od samo nekoliko mjeseci biti ćete svjedoci pretvorbe nespretne igre, mljackanja, trackanja i gnječenja hrane u pravilno korištenje pribora za jelo i ostalog posuđa na način koji će vaše dijete, kao i mnoge druge stvari, uspješno kopirati od vas.
Moja kćerkica već dugo sama jede. U fazi uvođenja krute hrane ponudila sam joj kuhanu mrkvu, brokulu, cvjetaču koje je ona onda gnječila, bacala, pljuvala i trackala. Poslije obroka vrijedno bih očistila nered oko nje, a i nju. Danas ima 13 mjeseci i jede sama sa žlicom. Jako je ponosna kada joj uspije utrpati sadržaj u usta.
Ljudi mi često kažu da imam sreće. Onda se ja nasmiješim i sjetivši se kante i vode i nje u mrkvi od glave do pete kažem “ma nije to sreća…“
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
