Djeca visoke razine aktiviteta, odnosno energije uvijek su u pokretu. Moraju trčati, skakati, koristiti cijelo svoje tijelo da bi se osjećali dobro. To često izaziva poteškoće u okolini. Često se ovu djecu svrstava da imaju ADHD (u članku Hiperaktivno dijete možete više pročitati o simptomima ADHD-a).
Počevši od jela djeca pojačanog aktiviteta i energije vrlo teško sjede i jede za stolom. I odlasci na spavanje izazivaju velike probleme jer oni se ne žele zaustaviti. Barem ne sve dok ne padnu mrtvi od umora. A to znači da se vrlo vjerojatno neće stići dovoljno naspavati tijekom noći i da će biti mrzovoljni ujutro.
Umjesto toga, poželjno je uvesti strukturu – odrediti vrijeme odlaska u krevet i toga se držati. Što se jela tiče, poželjno je započeti s malim zahtjevima – neka isprva sjedi i jede nekoliko minuta za stolom (ali obavezno za stolom). S vremenom se minutaža može produživati s konačnim ciljem da dijete nauči smiriti svoje tijelo u nekim aktivnostima.
Za ovu djecu poželjno je planirati fizičke aktivnosti na dnevnoj bazi uz učestale pauze, te slijedeće riječi i fraze su vrlo korisne:
- Vrlo si spretan
- Hajdemo van!
- Vježbaj, onda napravi zadaću (pospremi igračke)
- Možeš ležati na podu i raditi, ne moraš sjediti za stolom
- Kada se počneš svađati sa sestrom, onda znam da trebaš vježbati.
Marka, 5,5 godina, njegovi roditelji obožavaju. Marko je vedar, veseo, dobar i poslušan dječak na kojeg su njegovi roditelji posebno ponosni. Međutim, za razliku od njegove sestre, Markova razina aktiviteta je tako visoka da ga oni ne mogu pratiti. Nakon dolaska iz vrtića, Marko nema minutu mira, skače, trči, hihoće se, penje se. Ma što god možete pomisliti, on to sigurno radi! Roditelji ga često upozoravaju i mole da se smiri, da pronađe nešto za igru. I premda Marko se nebrojeno puta zaista smiri i zaigra, ono vrijeme kada se to ne dogodi, njegove roditelji izuzetno iscrpljuje. Čak su počeli sumnjati nema li poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, odnosno ADHD.
Ispostavilo se da je Marko oduvijek pojačanog motoričkog aktiviteta, te da ima pažnju adekvatno njegovoj dobi. Uvođenjem strukture u dnevni ritam poput odlaska na spavanje i način kako će jesti kao i prihvaćanjem Markov motorički aktivitet kao karakteristiku temperamenta što ne treba mijenjati već prihvatiti, Markovim roditeljima uvelike je olakšalo nošenje s tim i provođenje vremena s Markom.
Petra, Markova sestra je s druge strane potpuna suprotnost, vrlo je niskog motoričkog aktiviteta što je bilo bitno lakše njezinim roditeljima za podnositi kao i svim drugim odraslim osobama u Petrinom životu. Ona je, umjesto trčala okolo, sjedila i mirno se igrala.
No, s druge strane, nerado vježba. Rečenice poput “voliš biti na miru” i “možeš odabrati jednu aktivnost i onda ponovno sjediti“ pomoglo je Petri da nauči prihvatiti kakva ona jest, a s druge strane naučila je o važnosti kretanja i bavljenju fizičkom aktivnošću.
Savjetodavni razgovor vrlo često pomogne u razlučivanju treba li djetetu stručna pomoć ili je to odraz temperamenta s kojim se roditelji, pa tako i dijete, trebaju naučiti nositi.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
