Živimo u društvu koje je preplavljeno materijalizmom. Nemoguće je dijete u potpunosti izdvojiti iz toga, zbog čega je važno da nauči temeljne ljudske vrijednosti putem igračaka, a ne obrnuto. Roditelj može vlastitim primjerom potaknuti dijete da razmišlja sam za sebe, da stvara kritičke stavove o onome što mu se nudi, umjesto da bude meta svake reklame.
Jednom sam se zatekla u vrtićkoj skupini u trenutku dok su klinci prelistavali već dobro izlistan katalog razno raznih igračaka. Za stolom je sjedilo oko 5-6 djece i mogli su se čuti komentari poput “to ću si kupiti, ovo će mi mama kupiti, ovo ću dobiti za rođendan”, i tako navodivši gotovo sve igračke koje su se nalazile u katalogu. Upitala sam ih “Što će vam te igračke? Hoćete li se moći igrati s njima odjednom? Gdje ćete ih držati?” i slično, no oni su bili fokusirani samo na jedno – na to kako imati sve te igračke.
U današnje vrijeme, mnoga djeca žele imati sve. Bacaju se po podu u dućanu, vrište iz petnih žila ako ne dobiju ono što traže. Unatoč tome što se djeca u tim momentima rado, od nas odraslih, karakteriziraju kao zločesta, neposlušna, manipulatorima itd., važno je isto tako znati da se djeca u svakoj, pa tako i u situaciji kupovanja ponašaju onako kako su naučila da se mogu ponašati.
Djeca reagiraju onako kako se okolina ponaša prema njima. Drugim riječima, djeca iskoriste sve resurse koja im okolina nudi. Djeca ne manipuliraju roditeljima svjesno (sve dok dobro ne utabaju taj oblik ponašanja) jer su “zločesta“ i žele “obraditi“ roditelje, već zato jer su naučila na koji način mogu dobiti od roditelja ono što žele. Da roditelji nemaju “slabu“ točku na koju padaju, djeca ne bi imala što iskoristiti. Djeca koja navaljuju su naučila da će, ako su dovoljno dugo uporna, ako dovoljno dugo vrište ili se bacaju po podu, dobiti to što žele. Da roditelj odluči promijeniti svoje postupke te uspije izdržati takvo djetetovo ponašanje i ne popustiti jer se boji “što će drugi misliti“, jer mu je teško gledati kako dijete plače ili se ljuti, tada bi se takvo dječje ponašanje prorijedilo, a tijekom vremena u potpunosti ugasilo tj. dijete bi naučilo da tako neće dobiti ništa. Zato je važno da roditelji rade na sebi kako bi uočili svoje slabe točke te kako se držati granica i pravila koja postavljaju djetetu.
Mnogi ljudi općenito, pa tako i roditelji vole kupovati sebi, ali i djeci. Roditelj je, kao i u drugim aspektima, i glede kupovanja igračaka, model ponašanja djetetu što znači da ako se roditelj opušta kupujući si stvari, isto će učiti i činiti dijete. Neki roditelji smatraju da na taj način posvećuju pažnju djetetu i iskazuju mu svoju ljubav; neki pak to čine iz osjećaja krivnje.
Bilo kako bilo, ukoliko roditelj odluči nešto promijeniti po tom pitanju, prije svega treba promisliti što je njemu važno da njegovo dijete nauči i usvoji u životu. Je li mu važno da dijete nauči postati kolekcionar ili mu je važno da nauči kako da se odnosi prema novcu i materijalnim stvarima. Budući da se današnje igračke, izuzetno brzo mijenjaju, može se dogovoriti s djetetom da može imati nekoliko igračaka (npr. 3 ili 5 gormita/lutkica). Kad će dijete zahtijevati još, treba ga podsjetiti na dogovor i toga se držati. Ukoliko se vidi da je djetetu neka igračka izuzetno važna, tada se može biti fleksibilan na način da se dogovori da će tu igračku dobiti za rođendan ili neki drugi značajan dan. Ili, se može dogovoriti da dijete samo uštedi novac od npr. vraćenih boca. Tako dijete ima višestruke koristi od igračke – uči se ekologiji, vrijednosti novca, upornosti i još mnogo toga drugog, a na kraju dobije i igračku koju je željelo.
Osim toga, važno je da roditelj medijski opismenjuje dijete od ranog doba. Medijski odgoj usmjeren je na osposobljavanje djeteta da zauzme kritički stav pri (ne)prihvaćanju poruka koje nam različiti mediji posreduju, da razvije svjestan odnosa prema njima, te da razvije medijsku sposobnost (kompetentnosti). Putem odgoja o medijima, što nam oni pružaju, djeca mogu smanjiti svoje apetite za igračkama koje su im na reklamama, crtićima i različitim mjestima kretanja na dohvat ruku, te tako ne postati rob materijalističkog društva.
Ako dijete ima previše igračaka, dijete se uči da su primarno vrijedne samo materijalne stvari te uz to, najčešće, da imati znači biti važan, biti najbolji, glavni, dok istovremeno može zaboraviti na međuljudske odnose koji nas čine ljudima.
S druge strane, ako se dijete uči pretjeranoj skromnosti, tada se istovremeno može djetetu poručivati da njegove potrebe za npr. druženjem, biti uključen u igru nisu važne (jer, ako sva druga djeca imaju neku igračku i samo jedno dijete nema, vrlo vjerojatno će to dijete biti isključeno iz igre).
Živimo u društvu koje je preplavljeno materijalizmom. Nemoguće je dijete u potpunosti izdvojiti iz toga, zbog čega je važno da nauči temeljne ljudske vrijednosti putem igračaka, a ne obrnuto. Treba raditi na medijskom opismenjavanju djeteta, da dijete nauči razlikovati bitno od nebitnog, stvarno od nestvarnog, da stvori kritički stav prema ponudi, a ne da bude uvjereno da mora imati sve jer je jedino tako važan kao što je to servirano u reklami. Roditelj može vlastitim primjerom potaknuti dijete da razmišlja sam za sebe, da stvara kritičke stavove o onome što mu se nudi, umjesto da bude meta svake reklame. No, za to je potrebno da roditelj zna što je njemu osobno važno, čemu želi podučiti dijete i na koji način će to učiniti. Ponekad treba mnogo rada na sebi da bi se došlo do ovih odgovora.
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
