Tijekom rada u domu s mladima imala sam prilike susresti se s brojnim mladima koji puše – i to redovito. Iako u samom domu niti u dvorištu pušenje nije bilo dozvoljeno, vrlo lako se moglo prepoznati koja djeca izvan doma puše a koja ne. Njihovu odluku nismo odobravali, no na njihovo ponašanje nismo mogli direktno utjecati (osim da smo ih u stopu pratili). Što onda možemo učiniti u situaciji kada znamo da dijete puši? Kako uopće prevenirati da dijete ne krene stopama pušača?
Prije svega smatram da je važan vlastiti primjer kako bi dijete već u roditeljskom domu imalo prilike vidjeti i učiti o životnim navikama..
Djeca najviše uče po modelu bliskih odraslih osoba, a to su (barem do polaska u školu) ponajviše njihovi roditelji. Roditelji koji puše samim tim su primjer svojoj djeci – iako oni verbalno mogu poručivati djeci da ne smiju pušiti, djeca uočavaju diskrepancu između onoga što roditelji govore i čine. Ignorirati činjenicu da i sami pušimo ne znači da je dijete neće primjetiti. Što onda učiniti? Ako i sami pušimo bio bi dobro da o tome razgovaramo s djetetom – da priznamo (ako zaista tako mislimo) da nam je to bila pogreška koje smo svjesni. Svakako je dobro poslati i poruku da štetne tvari (kao što je primjerice cigareta) ne djeluju jednako na mladu osobu u razvoju i stariju osobu. Za to nam može poslužiti jedna usporedba: ako zalijemo kiselinom mlado stablo koje još nije pustilo korijenje i staro stablo koje ima već široko razgranato korijenje – na koje će kiselina imati štetniji učinak? Upravo tako je i s našim organizmima. Nadalje, roditelj koji prestane pušiti također daje dobar primjer djetetu – to znači da može učiti iz vlastitih postupaka, da preuzima odgovornost za svoje ponašanje koje može i promijeniti ukoliko s njim nije zadovoljan.
Iz kojih se razloga mladi odlučuju početi pušiti?
Nedavno sam u procesu savjetovanja imala roditelje čiji sin puši a koji nikada u životu nisu pušili niti su na bilo koji način poslali poruku da je pušenje prihvatljivo. Uvijek je moguće da se dijete unatoč svemu odluči za pušenje. To ne znači da su roditelji negdje pogriješili ili da su nešto učinili krivo. Naime, mladi se iz raznih razloga odlučuju početi pušiti: radi društva, kako bi izgledali starije, žele eksperimentirati, smiruje ih… U tom slučaju jedino što možemo je držati se prevencije. Razgovori s djetetom o štetnosti cigareta na način da uključujemo dijete, da ne držimo lekcije već zajedno istražujemo što se sve događa s našim organizmom kada u njega unosimo štetne tvari itekako će ostaviti traga. Neka kritički promišlja o pušenju, argumentira i obrazloži svoje stavove (bez obzira jesu li za ili protiv). U prevenciji pomaže i uključivanje u sportske aktivnosti koje u većini slučajeva isključuju pušenje i nezdrav način života a ujedno i opušta. Nadalje, osviještavanje da miris cigareta koji se osjeti na odjeći i u dahu većini nije privlačan (pa tako ni suprotnom spolu) može biti jedan od glavnih razloga zašto se oduprijeti cigeratama i zašto pušenje nije nimalo cool.
Samopouzdano dijete neće trebati pušenje kao svojevrsnu „ulaznicu“ u društvo. Samopouzdano dijete će se izboriti za svoje stavove i mišljenje i kao takvo će biti prihvaćeno – čak i u pušačkom društvu.
Iako pušenje kod djeteta ne možemo uvijek ograničiti – jer će ono naći način – ono što sama kao roditelj nikada ne bi činila jest podržavala dijete u toj štetnoj navici. Jedno je dati djetetu novce za užinu u školi (koje može potrošiti na cigarete) a drugo jest mjesečno izdvajati za njegove poroke. Jedno je biti svjestan da puši a drugo jest tolerirati njegovo pušenje i u roditeljskom domu. Moj osobni stav o pušenju je prilično jasan i u njemu sam dosljedna bez obzira o kome se radi – u vlastitoj kući ne želim miris cigareta jer mi smeta i nije zdravo, a u skladu s tim ni djetetu ne bi dozvolila pušenje u kući. Nekim roditeljima je ova mjera možda previše rigorozna stoga smatram da svaki roditelj treba razmisliti što je za njega i njihovo dijete u redu. Moja kongruentnost, dosljednost i obrazloženje vlastitih stavova ne ostavljaju puno prostora za propitivanje i kršenje pravila – ali samo zato jer u njih čvrsto vjerujem.
I na kraju, željela bi poručiti svim roditeljima da idealnog i provjerenog recepta nema – no bez obzira na to vjerujem da dobar model, prevencija i poruke koje svakodnevno šaljemo ipak ostavljaju traga na našoj djeci. Možda nam ne izgleda uvijek tako, možda nema uvijek željenog rezultata – ali zapis je tu. I jednog dana će sigurno doći do izražaja.
Foto: Shutterstock
