Ljubav u kojoj je pompozno vjenčanje dokaz veličine odnosa, a ono što dolazi na red kad se karavane raziđu manje važno.
Kako su nas prevarili
“Say you, say me” od Lionel Richiea mi je jedna od najljepših ljubavnih pjesama. U refrenu riječi idu: “Say you, say me. Say it for always, that’s the way it should be.“ Ti i ja zauvijek. Lijepa riječ. Jedna moja prijateljica je ima kao tetovažu i kad sam je pitala za značenje, rekla mi je da posebnog značenja nema. Kaže da joj je ta riječ jednostavno moćna, da ima težinu, odzvanja. Kad ljudi sklapaju brak bez obzira bio on vjerski ili isključivo civilni, imaju negdje u glavi težinu tih riječi. Za – uvijek. Do – smrti. Nije baš zgodno ako staješ pred oltar s idejom nekog roka trajanja. Brak je zamišljen tako da podrazumijeva konačnost. I ljudi imaju najbolje namjere, žele svim srcem taj “say you, say me zauvijek”, a opet ga danas tako rijetko dobiju.
Bit ću za pomalo brutalna, no mislim da je taj slatki zauvijek prijevara koju su nam negdje u životu, upakiranu, spretno podmetnuli. Mislim da taj always i forever uništava veze i brakove koji su se možda mogli spasiti. Kako? Pa, zašto se tako rijetko govori o tome na koji način su oni došli do tog always? Zašto nam nitko ne ispriča o tome koliko su se puta posvađali, koliko je puta ona zbog njega ili on zbog nje plakao, koliko su puta zaboravili da se vole u morima računa, u okovima kredita, u smradu dječjih pelena, u surovosti bolesti, u tuzi neostvarenih snova, u ogorčenju zbog posla kojeg mrze?
Da, njih dvoje možda imaju najljepšu i najiskreniju ljubav, ali život je kad-tad počne nagrizati i zato temelje na kojima je izgrađena neprestano treba krpati, doštukavati, podsjećati se tko sam ja i tko je moj partner i zašto se mi ono uopće volimo.
Jasna stvar, ako su temelji loši nikakvo popravljanje neće spasiti stvar, ali ni najčvršći temelji nemaju “po defaultu” zauvijek.
Ljubav iz sapunica
Taj zauvijek je putovanje koje traje dok smo živi i dok se volimo. Ljubav je divna i moćna, beskrajno inspirativna i iscjeljujuća, ali je svodimo na nedostojnu, klišeiziranu, lažnu verziju ako joj oduzmemo taj procesni dio, ako je promatramo kroz prizmu – mi se sad volimo i točka i živjet ćemo u nekom našem balončiću u kojem smo nedodirljivi.
Možda taj balončić i postoji prvih šest mjeseci dok smo zaljubljeni i ne vidimo dalje od pogleda i osmijeha voljene osobe. I to je okej, to je zapravo jako lijepo. Biti zaljubljen – to je predivan osjećaj, ali vrijeme je da si osvijestimo infantilnosti u poimanju ljubavi. Nečija tuđa, izvitoperena i naperlitana verzija “ljubavi” postala je ono čemu mlad čovjek, a pogotovo mlade cure teže, zapravo, očajnički žele dosegnuti.
Trud, žrtva, teški periodi u odnosu – o njima se rijetko govori među roditeljima i djecom, prijateljima, u medijima. Je li u redu da primjerice otac svome djetetu kad je ono dovoljno zrelo kaže: “Znaš, tvoja majka i ja smo prije 5 godina bili pred rastavom” ? Dijete će se možda ako su to roditelji uspješno skrivali, šokirati, ali vidjet će i ovo – okej, moji roditelji su prošli kroz to, imali su stvarnu, ozbiljnu krizu, ali i dalje se vole, i dalje su zajedno, spasili su svoj odnos, shvatili su da su vrijedni truda. Takvo roditeljsko priznanje je ohrabrenje i primjer da su krize normalne i ljudske i da se daju nadvladati.
Ipak, sigurna sam da se ovakvi razgovori rijetko vode pa djeca izrastaju u mlade ljude koji ganjaju tamo neku ljubav iz brazilskih sapunica, a da toga nisu ni svjesni. Ljubav u kojoj je pompozno vjenčanje dokaz veličine odnosa, a ono što dolazi na red kad se karavane raziđu manje važno.
I dalje mislim da je “Say you, say me” prekrasna pjesma. Neću lagati, želim i nadam se svom for always. Ali, ne pod svaku cijenu i ne u formatu u kojem mi ga svijet na svakom koraku želi podmetnuti. Taj zauvijek bi trebalo preformulirati u zauvijek trud, zauvijek žrtva, zauvijek borba, i to s obje strane, podjednako. Nikako materijal za pop ljubavnu pjesmu, ali svakako materijal za život, danas i sutra.
Foto: Shutterstock
