Vratila sam se na posao (koji mi je, moram priznati, jako nedostajao), višak naslaganih kilograma iz protekle trudnoće polako nestaje, magisterij pred vratima, sve kako treba biti … jedino … menstruacija kasni. Nema veze, to ništa ne znači… Ionako nemam redovito, hormonalni poremećaj, nešto ne štima… što god, tješim se, samo ne trudnoća!!! To ne! Čak ni Domagoju ništa ne govorim, mislim, nisam praznovjerna, ali ako to verbaliziram – obistinit će se. Ipak, kupujem kućni test na trudnoću u ljekarni, ne čekam sljedeće jutro i prvi jutarnji urin, već odmah po dolasku kući želim se uvjeriti kako, zapravo, bezrazložno paničarim, ali … glupi test pokazuje dvije jasno vidljive, prejasno vidljive, plave crte. Dakle, to je to! Lagala bih kad bih rekla da još uvijek nisam gajila nadu da će me ginekolog razuvjeriti, no ne moram dalje objašnjavati kako se to, naravno, nije dogodilo.
Uglavnom, nakon tog, neplaniranog i zaista šokantnog otkrića slijede dani i dani plakanja, preispitivanja, samosažalijevanja. Pobačaj ne dolazi u obzir. Znam da to ne bih mogla napraviti. Jednostavno, ne mogu! Mislim, volim ja djecu, svoju obožavam, ali volim ponekad ostati i sama s Domagojem, otići na kavu s prijateljicama, skijati, rolati, čitati, učiti… Kako ću sve to uskladiti? Čega ću se sve morati odreći?
Na poslu obznanjujem da ću ubrzo opet na porodiljni. Svi se iščuđavaju, šale na moj račun, neki čak i zgražaju. Smijuljim se, ali uopće se ne osjećam ugodno, imam potrebu opravdavati se. Glupo! Hodam gradom, trbuh se sad već vidi i pomalo me stid što sam opet trudna. Mislim, tko god me pogleda pomisli: ‘Opet? Je l’ ona čula za kontracepciju?’
Prolaze dani. S vremenom sam prihvatila novonastalu situaciju i pomirila se s činjenicom da ću postati majka još jednog, trećeg djeteta. Sad me to već pomalo i veseli. Zapravo, sve više me veseli.
