Dok priča o svojim avanturama, ja se mrvicu preglasno smijem, ali ne onome što čujem, već novoj slici koju imam u glavi.
Znate, s ljudima vam je najgore raditi
Petak je. Probijam se kroz prolaznike na ulici. Ne bih htjela zakasniti jer se ipak radi o razgovoru za posao i želim ostaviti ozbiljan dojam, a kašnjenje je definitivno neozbiljno. Hvala Bogu, uspijevam stići na vrijeme. Tekst oglasa je zvučao zanimljivo i izazovno. Sugerirao mi je radno mjesto koje nalikuje poziciji u ljudskim resursima. Zamišljam sebe za koju godinu kao “business” ženu – dolazim s aktovkom na posao, a na sastanku me čeka moji mali tim ljudi.
S tom nadobudnom slikom u glavi, pružam ruku gospodinu koji me dočekuje u sobi za sastanke. “Možete li mi reći kako vi zamišljate ovaj posao?” Odgovaram mu na pitanje trabunjajući nešto o tome kako je psihologija važna i u osiguravateljskom businessu, kako mi se iz oglasa doimalo da ću imati manji tim ljudi koji ću voditi te mu pričam o svom dosadašnjem iskustvu.
“Hmmm“, reče on nakon manje pauze. “Znate, ovo vam je uglavnom terenski posao.” “Terenski? Aha. Kako točno mislite?” upitam ga zbunjeno. “Pa od vas se očekuje da jedno dulje vrijeme radite isključivo na terenu. Odnosno, održavate prezentacije naših polica svugdje po zemlji – i u najzabačenijim zaseocima“, kaže on sa smiješkom na licu. Činilo mi se da ga cijela ta priča jako zabavlja. Zatim je počeo razglabati o svom radnom iskustvu i kakvih se sve slučajeva nagledao, da bi na kraju završio s poznatom rečenicom. “Znate, s ljudima vam je najgore raditi“, govori mi ozbiljno.
Dok priča o svojim avanturama, ja se mrvicu preglasno smijem, ali ne onome što čujem, već novoj slici koju imam u glavi. Ja sam i dalje business women s lijepom aktovkom u ruci, ali u ovom scenariju sjedim na kauču neke bakice iz Donje Pisarovine i pričam joj o polici životnog osiguranja dok me ona pokušava čuti s ono malo sluha što joj je ostalo u lijevom u uhu. Sve se to odvija negdje na pola njezine priče o unuci u Švedskoj i problemima s reumom. Vraćam se u realnost i zahvaljujem se zabavnom gospodinu na intervju. Hvala, ali ipak ću preskočiti Pisarovinu i dragu bakicu.
Mali i veliki životi
Izlazim na ulicu i na sekundu osjetim onaj poznati osjećaj tjeskobe i neizvjesnosti koji je nasreću kratko potrajao. Pogledam oko sebe. Zapazim nekog djedicu u oblaku dima kako mrzovoljno mrmlja sebi u bradu. Na drugoj strani ceste, njegov vršnjak pušta narodnu muziku preko džepnog tranzistora dok mu se prolaznici otvoreno smiju. Njega to ni najmanje ne dira. Naprotiv, nakratko je postao zvijezda ulične pozornice. Mlada žena ulazi u tramvaj držeći za ruku neodoljivog dječačića s dječjim “lenonkama” na licu. Izgleda kao mini rock zvijezda. U kvartovskoj trgovini svira moja najdraža pjesma od Rihanne. Pjevušim iako me ljudi gledaju kao onog djedicu s tranzistorom.
Blizu mog ulaza jedna kapljica snijega koji se otapa s krova kapne mi ravno na oko. Smijem se sama sebi i faci koju sam u tom trenutku složila. Susjed izlazi sa svojim starim psom jazavčarom u šetnju. Pas izgleda kao da je pobjegao iz crtića, a ni susjed nije daleko od tog dojma. Opet se smijem i osjećam kako me u tom trenutku preplavljuje ljepota malog, svakodnevnog života.
Dolazim kući i odjednom imam odličnu inspiraciju za kolumnu. Eto, da se nisam ustala rano ujutro i otišla na taj promašeni razgovor za posao, vjerojatno ne bih znala o čemu pisati. Ovako znam. Pisat ću o tome kako su život prelamajući i uzbudljivi trenuci koje svi čekamo i želimo, ali i oni naoko maleni kojih je mnogo, mnogo više.
Ako smo u stalnom stanju čežnje za nečim novim – novim poslom, promaknućem, dečkom, curom, putovanjem, autom, stanom, život prolazi u bezbroj, često upravo filmskih trenutaka. Oni su svugdje, treba samo ustati, izaći na ulicu i širom otvoriti oči, pa čak i ako dobijemo tek kapljicu snijega u lice.
