Tuga, ljutnja, kao i radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske vrste. Ipak, u zapadnoeuropskoj kulturi u kojoj mi živimo, poželjno je da dječaci ne plaču i da se djevojčice ne ljute.
Trogodišnji dječak po
imenu Toma oduzeo je igračku svom vršnjaku Noi dok su se igrali u Noinom stanu.
Noa se rasplače. Toma odjuri na drugi kraj sobe, gledajući Nou i prateći
reakciju Noinog oca. Otac se ustane i strogim glasom kaže Noi: „Dječaci ne
plaču! Prestani cmizdriti kao curica!“. Noa podiže pogled prema ocu, gledajući
ga zbunjeno i iznevjereno. Još uvijek ima suzne oči, ali više ne plače. On nije
curica.
Četverogodišnja Ana se
veselo igrala u pijesku i gradila je kulu u pješčaniku. Dječak koji je do tada
trčao po igralištu, zajurio se prema Aninoj kuli i srušio ju je. Ana se na to
naljutila i odmah je udarila dječaka. Anina mama koja je sve to promatrala s
obližnje klupe, vikne na Anu: „Ana, ne smije se tući!“. Ana napući usne,
prekriži ruke. Ljuti se. Na to joj mama reče: „I prestani se ljutiti, budi
dobra djevojčica!“ te nastavi čitati novine. Ana ju je iznevjereno pogledala,
pogledala je u dječaka i sjela u pješčanik. Danas je odlučila „Ja sam djevojčica,
a djevojčice se nikada ne ljute!“. Kada se ponovila slična situacija, umjesto
da se naljutila, Ana je počela plakati. Mama je dotrčala do nje i tješila je.
Shvatila je – kada se ljutim, plakat ću i
tada će mama biti zadovoljna sa mnom.
Kada se za par dana Noa opet
igrao s Tomom, ponovila se ista situacija. No, ovog puta, Noa je udario Tomu i
povratio svoju igračku. Noin otac je to vidio, ali ništa nije komentirao, samo
je neprimjetno kimnuo glavom i nasmiješio se. Noa je to vidio i shvatio – umjesto da budem tužan i da plačem, ja nisam
djevojčica i zato ću ga udariti jer je tada tata zadovoljan sa mnom.
Ovo su tipični primjeri
kako se razvijaju spolna stereotipna vjerovanja te koje osjećaje treba
izražavati. Spol i spolne uloge su bazične dimenzije kroz koju pojedinac
percipira socijalni svijet i svoje mjesto unutar njega. Već od prenatalnog
perioda roditelji i okolina pripremaju se, a po rođenju djeteta se i odnose
prema djetetu, u skladu sa spolnim stereotipima. Tako će se za djevojčice
pripremati roza odjeća, rozi zidovi, kupovati lutke, dok će za dječake
prevladavati plava boja, a kupovati će se kamioni i autići svih vrsta. Kako rastu, dječake će se više poticati na
puzanje i hodanje, a djevojčice će imati jezično bogatiju okolinu.
Tuga, ljutnja, kao i
radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske
vrste. Ipak, u zapadnoeuropskoj kulturi u kojoj mi živimo, poželjno je da
dječaci ne plaču i da se djevojčice ne ljute. Nakon što im to roditelji i
njihova neposredna okolina u kojoj se često nalaze mnogo puta ponove, dječaci s
vremenom počinju zatomljivati osjećaje tuge i umjesto toga, počinju pokazivati
ljutnju. Agresija je, u tom smislu, prihvaćenija od tuge. S druge strane,
djevojčice umjesto da se ljute, plaču jer je društveno poželjnije da djevojčice
plaču, a ne da se ljute. U transakcijskoj analizi taj proces zamjenjivanja
pravih osjećaja sa socijalno poželjnim nazivamo reket-osjećajima. Poticanjem
zamjenjivanja osjećaja, ne smanjuje se pravi osjećaj već se on potiskuje i s
vremenom dijete (a kasnije odrasli čovjek) nije ga niti svjestan. Jeste li se
ikada zapitali zašto muškarci ne plaču na sprovodima iako ispraćaju svoju
majku? Da, oni se trude biti jaki, ali su isto tako naučili da ne smiju
pokazivati tugu jer će tada čuti kritike. Umjesto toga, možda će otići u kafić,
napit se s prijateljima i potuče se.
S druge strane,
djevojčice, a kasnije žene su sklone manipulirati drugima svojom tugom i
plačem. I vrlo često dobiju ono što žele na taj način. Djevojčica koja se ljuti
i koja se bori za ono što joj pripada, često će se etiketirati kao svojevoljnu,
naprasnu, tešku i sl.
Kao što je već
napomenuto, za svakog čovjeka normalno je da osjeća tugu, ljutnju, strah i
radost. Umjesto učenja djece da se ne smiju osjećati onako kako se osjećaju,
prikladnije ih je naučiti da svoje osjećaje pokazuju na socijalno prihvatljiv
način, a da pri tome dobiju ono što im je oduzeto. U slučaju Noe, otac bi mogao
reći: „Vidim da plačeš i da si tužan.
Idemo zajedno tražiti od Tome tvoju igračku natrag“. Sljedeći puta Noa će
sam tražiti igračku od Tome. S vremenom će znati da ga takve situacije
rastužuju, ali će naučiti ispoljavati osjećaje na socijalno prihvatljiv način i
istovremeno se izboriti za sebe. A Anina
mama je mogla reći: „Dugo si gradila kulu
od pijeska, a dječak ju je srušio. Žao mi je zbog toga i vidim da si ljuta. I
ja sam ljuta kada meni netko nešto uništi što sam radila. ‘Ajmo sada zajedno do
dječaka, reći ćemo mu da te ljuti kada ti netko ruši kule i da ne želiš da to
ponovno učini.“
U Centru Proventus
nudimo program koji educira djecu o emocionalnim i socijalnim vještinama, djeca
će se naučiti nositi sa svojim osjećajima na socijalno prihvatljiv način, jačat
će se timski i suradnički duh, poticat će se razvoj povjerenja u sebe i u
druge, te će se djetetu omogućiti da izrazi svoje osjećaje i misli na način da
ne ugrožava sebe ili druge.
Autorice teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
