Razvoj neurorizične djece

Neke neurorazvojne teškoće kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće čitanja, pisanja i računanja, teškoće u ponašanju mogu se uočiti već u predškolskoj dobi, ali se kao takve ne prepoznaju ili zanemaruju.

Prije 14 dana pisale smo o tome tko su neurorizična djeca, što je to rizična trudnoća i rizični porod (Što kada trudnoća i porod ne proteknu bez teškoća?). U našem novom članku pišemo o prvim pokazateljima teškoća u razvoju neurorizičnog djeteta te važnosti kontinuiranog praćenja takve djece. Ujedno vam dajemo i pregled simptoma rizika po dobi kako biste znali prepoznati određena ponašanja i na vrijeme reagirati, te potražiti pomoć stručnjaka.

Prije nego vam damo smjernice u svezi razvoja neurorizičnog djeteta, moramo pojasniti što je to korigirana dob djeteta.

Kronološka vs. korigirana dob djeteta

Kako bi roditelji nedonoščeta mogli pratiti razvojne tabele, a samim time i razvoj svog djeteta po područjima, važno je razjasniti ova dva termina. Kronološka dob djeteta je njegova stvarna dob i računa se od datuma rođenja djeteta te ne ovisi o preuranjenom porodu.

Korigirana dob je imaginarna dob djeteta. To je stvarna (kronološka dob) umanjena za vrijeme koje je dijete trebalo provesti u maternici, ali nije zbog preuranjenog poroda. Računa se tako da se od stvarne (kronološke) dobi oduzmu tjedni preuranjenosti. To je važno budući da se razvoj prijevremeno rođenog djeteta prati u odnosu na njegovu korigiranu, a ne kronološku dob. Korigirana dob u pravilu se računa do djetetova drugog rođendana i treba ju naglašavati pedijatrima i drugim stručnjacima koji prate razvoj nedonoščeta.

Prvi pokazatelji teškoća u razvoju

Usporeni motorički razvoj, povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvi su pokazatelji da je mozak djeteta pretrpio neku traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja. Iako kod prerano rođene djece govorimo o korigiranoj kronološkoj dobi te im toleriramo blaže zaostajanje u razvoju, ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć. Tada će se vježbama stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima, što znatno može ublažiti nastale teškoće. Tu mogućnost možemo zahvaliti plasticitetu mozga. Naime, u trenutku rođenja razvoj dječjeg mozga nije dovršen nego se u prvih nekoliko godina života, pod utjecajem iskustva, ubrzano razvija i mijenja te dijete uči mnoštvo novih stvari. U slučaju ranih ozljeda mozak koristi proces plasticiteta u svrhu obnavljanja ili prevencije oštećenja pojedinih funkcija. Međutim, oštećena funkcija se neće razviti bez vanjske stimulacije. Stoga je nužna bogata i strukturirana okolina koja će omogućiti modeliranje razvoja i maksimiziranje djetetovih potencijala.

Važnost kontinuiranog praćenja

Osim motoričkog razvoja koji je uočljiv i nestručnom oku, iznimno je važno kontinuirano pratiti cjelokupni razvoj svakog djeteta s neurorizikom budući da se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake i ne moraju biti vezane samo uz motorički razvoj.

Sustav registracije i praćenja djece s neurorizikom tek je u začetku pa izostaje organizirano stručno praćenje djece i savjetovanje roditelja koji su ostavljeni svojim procjenama sve do polaska u školu. Roditelji često cijelo predškolsko razdoblje provedu bezbrižno ne razmišljajući o tome da, osim motorike, njihovo dijete na još nekim područjima svog razvoja osjeća posljedice teškoća koje su se javile u porodu.

Neke neurorazvojne teškoće kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće čitanja, pisanja i računanja, teškoće u ponašanju mogu se uočiti već u predškolskoj dobi, ali se kao takve ne prepoznaju ili zanemaruju. Ukoliko je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju, oblačenju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boja unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pažnju, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to “naučiti”.

Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme. Rana detekcija i intervencija važna je zbog činjenice da djeca svladavaju vještine i znanja određenim redoslijedom te je bitno započeti s vježbama poticanja razvoja prije nego kod djeteta nastane značajno zaostajanje za vršnjacima.

Prerano rođena djeca svoju borbu ne završavaju izlaskom iz inkubatora ili rodilišta. Njihov razvoj potrebno je i dalje kontinuirano pratiti, poticati i stimulirati. Svijest roditelja i rana intervencija pravi su put do dobro razvijenog i naprednog djeteta.