U Centar Proventus mnogi roditelji koji su se razveli dolaze radi uključivanja djeteta na terapiju igrom.
Djeca čiji su se roditelji razveli mogu biti posebno osjetljiva, a što su
djeca mlađa, ova velika promjena u obitelji, ostavlja veći trag na njihovo
ponašanje i osjećanje. Djeca na ovu promjenu reagiraju bijesom, tugom,
samo-okrivljavanjem, samo-ozljeđivanjem, strahovima da će biti napušteno i odbačeno,
potrešenim osjećajem sigurnosti i identiteta. Razvod može jako utjecati na
djetetov razvoj na svim aspektima od socijalnog (ispoljavanje agresivnog
ponašanja prema sebi i/ili drugima) do spoznajnog (poteškoće u učenju i
savladavanju školskog gradiva).
Brakorazvod roditelja bitno mijenja dotadašnju obiteljsku dinamiku, te
iseljavanje jednog roditelja je svojevrstan gubitak za dijete. Baš kao i kod gubitka
zbog smrti člana obitelji, tako i kod ovog, dijete mora proći proces žalovanja
pri čemu može imati fantazije da to nije trajno i da, ako nešto napravi ili ne
napravi, da će se stvari vratiti na staro. Dječje fantazije da će “mama i tata
opet biti zajedno”, pokušaji da ih pomiri ili nemogućnost prihvaćanja odlaska
jednog roditelja, mogu biti dugo prisutne u dječjoj glavici čak i kada ih više
ne izražava jasno. Ukoliko se pri tome roditelji ne mogu dogovoriti oko
skrbništva, alimentacije, prava na posjete zbog čega povremeno izbijaju
konflikti između njih, dijete može još intenzivnije vjerovati da će “mama i
tata opet živjeti zajedno”. Međutim, sve to ukazuje da dijete nije sposobno
samo završiti proces žalovanja, a terapija igrom mu u tom procesu može pomoći.
Terapija igrom (play therapy) prikladna je za mlađu djecu jer “razgovaranje”
je često poput stranog jezika odraslih za njih, dok je s, druge strane, igra
prirodan i učinkovit jezik kojim mogu izraziti svoje osjećaje, doživljaje i
iskustva. U daljnjem tekstu uzet ću primjer dječaka Luku, 6 godina, s grubim
prikazom njegove terapije u cilju prikazivanja kako se odvija terapija igrom i
koja je njezina korisnost.
Luku je dovela mama jer je bila zabrinuta za njega. Ponašao se agresivno u
vrtiću i kod kuće, nije davao ni fizički ni emocionalan prostor drugima, nije
imao razvijenu samo-kontrolu, stalno se miješao u tuđe stvari, nije slušao što
mu se kaže, osim ako mu to ne kaže nepoznata osoba. Majka je imala velikih
problema kako da mu postavi granice te je bila zabrinuta da ako se ne nauči
samokontroli da će jednog dana imati ozbiljnih problema. Roditelji su se
razveli, majka je postala skrbnikom za svoja tri dječaka (Luka je bio srednje
dijete), te su živjeli s majčinim novim partnerom. Terapeut se dogovorio s
majkom da idućeg puta dovede Luku, kako bi se upoznao s njim i pokazao mu sobu
u kojoj će zajedno boraviti jedanput tjedno. Naredni put, Luka je ostao sam s
terapeutom. Djeca obično već na prvim seansama iskažu svoja osjećanja, doživljaje
i iskustva. Tako je Luka iskazao regresivno ponašanje koristeći senzomotoričku
igru tipičnu za djecu do tri godine (slinjenje, premazivanje, pokušaj jedenja
plastelina), nesigurnost u trajnost odnosa (majčinog novog partnera nazvao je “tata“,
a za pravog oca je tvrdio da je umro; oklijevanje s odlaskom na kraju
terapije). Luka je također, kroz igru prikazao kako doživljava svoj odnos s
majkom (figurica “mama“ je figurici “bebi“ stalno nešto “propovijedala i
kljucala“). Naređivanjem terapeutu što da učini manifestirao je svoj
kontrolirajući odnos prema drugima što može ukazivati na identifikaciju s
agresorom, ali i način da izrazi neprijateljski stav zbog osjećaja
napuštenosti, te način kako “preživljava“. Kako se odnos s terapeutom razvijao i dječak
imao sve više sigurnosti i povjerenje u njega, tako je počeo proigravati igru u
kojoj je dječak glumio roditelje, a terapeutu je dodijelio ulogu dva djeteta.
Zajedno su sagradili kuću, a nakon što je kuća izgrađena, “roditelji“ su
odlučili da je kuća dovoljno velika za njih dvoje te izbacili “djecu“ van na
hladnoću. “Djeca“ (terapeut) su se žalila kako su “roditelji“ zločesti i
nepravedni. “Roditelji“ su potom istukli “djecu“ i otišli u svoju kuću. Kako su “roditelji“ pronašli jako puno zlata neposredno u blizini kuće, tako su
odlučili dati svakom “djetetu“ jednu kunu, a ostatak zadržati za sebe. “Djeca“
(terapeut) su se ponovno žalila kako su „roditelji“ zločesti i škrti, nakon
čega se dogodio preokret u igri i „roditelji“ su postali najbolji “roditelji“
na svijetu. “Roditelji“ su im donjeli poklone, puno su ih grlili i ljubili,
otac je pokazao kako se mogu izraditi modeli aviona. Svaki član obitelji je
dobio hrpicu zlata i svi su otišli u dućan i kupili jedni drugima poklone. Mama
je dobila novu haljinu, na što je Luka komentirao “Mama izgleda prekrasno.
Obično nosi traperice.“ Otac je dobio novu kravatu, najstariji brat bicikl,
najmlađi brat plišanog zeca da mu “zeko može pomoći da spava noću“. Terapeut je
komentirao kako se “djeca“ ponekad osjećaju kao da imaju najzločestije
roditelje, a ponekad osjećaju kao da imaju najbolje roditelje na svijetu. Luka
je tihim glasom odgovorio “da“. Kako se seansa približavala kraju, Luka je
komentirao da ovog puta nije postao “divlji i uzbuđen“ budući da je na kraju
prethodnih seansa postajao vrlo uzbuđen što je terapeut interpretirao kao odraz
njegove ljutnje i straha da će biti izbačen s terapije. Na ovoj seansi, Luka je
proživio fantaziju sretne i zadovoljne obitelji, što je utjecalo na smanjenje
intenziteta osjećaja napuštenosti. Lukina mama je izjavila da se je Lukino
ponašanje u školi i kod kuće popravilo, odnosno bio je bitno rijeđe agresivan
prema drugima te je manje pokušavao kontrolirati druge. Terapeut je, u
jednogodišnjoj terapiji, pružio Luki mogućnost da nauči kako tolerirati svoju
emocionalnu bol izazvanu žalovanjem zbog gubitka oca. Kada je Luka naučio kako
se njome nositi, nije više morao koristiti agresivno ponašanje da bi mu se
zadovoljile potrebe.
Uključivanjem djeteta u terapiju igrom, omogućava i roditelju prilike za
razgovor s terapeutom o vlastitim osjećanjima vezano za razvod (ljutnja, bol,
gubitak, odbačenost) s ciljem da nauči kako da se nosi sa njima kako bi mogao biti
sposoban u potpunosti podržati dijete da izrazi svoje osjećaje.
Sve informacije o terapiji igrom možete saznati nazovete li Tatjanu na 095
804 3982 ili joj napišete mail na tatjana@centarproventus.hr
te ukoliko posjetite web stranicu www.terapijaigrom.hr
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut
igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
