Izmišljeni prijatelji za igru nisu neobični u ranoj predškolskoj dobi. Oni su odraz djetetove mašte i potrebe za igrom, ali i potpunom kontrolom nad tom igrom. Oni postaju štetni kada se zadržavaju i nakon te dobi, te onemogućavaju djetetu prilike za igru s drugom djecom.
Mnoga djeca imaju “posebnog” prijatelja kojeg
jedino ona vide. S njim razgovaraju, crtaju, druže se i vode razgovore. Često
se javljaju u dobi od tri do četiri godine, kada djeca obično razgovaraju sa
svojim igračkama, te sa samima sobom. Uvriježeno je mišljenje kako samo
osamljena ili zanemarena djeca imaju izmišljenog prijatelja.
Odgovore na pitanje u kojoj je mjeri taj stereotip istinit i
kako bi se roditelji trebali ponašati ako njihov mališan ima izmišljenog
prijatelja smo potražili u razgovoru sa psihologinjom Vesnom Jerković.
Što su izmišljeni
prijatelji i koja je njihova uloga?
Vesna Jerković, dipl. psiholog
Izmišljeni prijatelj u igri je pojava koja nije neobična za
dijete rane predškolske dobi, dakle za jednog trogodišnjaka ili
četverogodišnjaka. No, ukoliko se takav način igre nastavi kroz druga razdoblja
djetinjstva, postoji mogućnost da je dijete osamljeno, odbačeno ili zanemareno
od strane vršnjaka, te da ima nedostatne socijalne vještine.
Kod djece koja su proživjela neku traumu ili zlostavljanje,
također su česte igre u kojima ponovno proživljavaju doživljenu traumu, i na
taj način pokušavaju proraditi ta sjećanja. Kod mlađe djece to su najčešće igre
uloga, igre lutkama, te izražavanje kroz crtež.
Kada se najčešće
javljaju izmišljeni prijatelji (kada djeca imaju sposobnost imaginarnog
razmišljanja)?
Izmišljeni prijatelji često se javljaju u dobi od tri do
četiri godine, kada djeca također obično razgovaraju sa svojim igračkama, te sa
samima sobom. U tom razdoblju razvoja komunikacije monolog još uvijek zauzima
značajan dio djetetove verbalizacije. Kontakti s drugom djecom su površni,
djeca tada tek počinju dijeliti igračke s drugom djecom i čekati na red, tj.
prelaze iz usamljenih aktivnosti na skupne aktivnosti. U toj ranoj predškolskoj
dobi česte su igre pretvaranja ili imitiranja uloga i radnji iz svakodnevnog
života, pri čemu dijete razgovara sa svojim lutkama, ali ponekad ima i
imaginarnog prijatelja za igru.
Koji postotak djece
ima “posebnog prijatelja”? Postoje li službeni podaci za Hrvatsku?
Samo postojanje imaginarnog prijatelja za igru ne susreće se
toliko često u praksi, budući da u određenoj fazi razvoja ne predstavlja
zabrinjavajuće ponašanje. Isto tako, ne postoje službeni podaci o prevalenciji
ove pojave u našoj populaciji, budući da se ne radi o dijagnozi ili poremećaju
koji bi bio klasificiran po međunarodnoj klasifikaciji bolesti.
Jesu li određena
djeca sklonija ovoj pojavi?
Djeca mlađe predškolske dobi, koja još nemaju razvijene
socijalne vještine potrebne za suradnju s drugom djecom, često su sklona
samostalnom igranju igara pretvaranja, pri čemu postoji mogućnost postojanja i
izmišljenih prijatelja. S vremenom tu igru zamjenjuje sve više suradnička i
skupna igra, iako igre pretvaranja mogu postojati istodobno sa suradničkim
igrama i biti dio tih suradničkih igara kroz imitiranje raznih uloga iz svijeta
odraslih ili iz priča.
Ukoliko dijete ne uspijeva uspostaviti i održati interakciju
s drugom djecom, te ako ima teškoća u priključivanju igri druge djece, ono će
se i dalje baviti osamljenim aktivnostima, te nastaviti igru sa svojim
izmišljenim prijateljem. Iz mog iskustva u praksi, čini mi se da djeca koja
osjećaju da su odbačena od strane vršnjaka češće imaju izmišljene prijatelje i
nakon za to prihvatljivog perioda, što opet može dovesti do još većeg
osamljivanja i odbacivanja od strane vršnjaka.
Koje sposobnosti i
karakteristike mališani najčešće daju svojim izmišljenim prijateljima?
Djeca svojim izmišljenim prijateljima najčešće daju
karakteristike koje bi i sami željeli imati. U praksi sam se susrela s nekoliko
primjera osamljene, ali jako maštovite djece koja su svojim izmišljenim
prijateljima davali magične osobine likova iz bajki, ali i svoje vlastite
osobine.
Jesu li izmišljeni
prijatelji štetni ili korisni za mentalni emocionalni i kognitivni razvoj
djeteta?
Izmišljeni prijatelji za igru nisu neobični u ranoj
predškolskoj dobi. Oni su odraz djetetove mašte i potrebe za igrom, ali i
potpunom kontrolom nad tom igrom. Izmišljeni prijatelji postaju štetni kada se
zadržavaju i nakon te dobi, te onemogućavaju djetetu prilike za igru s drugom
djecom ili dovode do odbacivanja od strane druge djece koja ne razumiju takvo
ponašanje. Odbacivanje i neprihvaćenost od strane vršnjaka predstavlja rizik za
dodatne emocionalne i komunikacijske smetnje, budući da dijete kroz interakciju
s vršnjacima razvija samokontrolu, društvenost, izražavanje emocija i općenito
komunikaciju.
Kako roditelji
trebaju postupiti kada se njihovo dijete nađe u ovoj situaciji? Trebaju li se
uplesti ili pustiti neka vrijeme učini svoje?
Samostalnu igru pretvaranja će sve više s vremenom
zamjenjivati suradnička igra. Roditelji ne bi trebali zabranjivati djetetu
“igranje s izmišljenim prijateljem”, ali mogu naglasiti da je to
izraz djetetove mašte i kreativnosti, a ne osoba koja postoji u stvarnosti,
budući da dijete možda još jasno ne odvaja stvarnost od imaginacije. Roditelji
nikako ne bi smjeli sudjelovati s djetetom u toj igri tako da se pretvaraju da
vide i čuju izmišljenog prijatelja te razgovaraju s njim, jer time dodatno
zbunjuju dijete.
Karmen Horvat
