Mnoge se žene tijekom trudnoće suočavaju sa strahom od poroda ili pak sa strahom od mogućih komplikacija u trudnoći. Okolina ih često tješi: „Ma nije to ništa, boli, ali čim primiš bebicu u ruke zaboraviš na bol“.
Bez obzira na to što ljudi takvim i sličnim izjavama imaju namjeru utješiti trudnicu u vrlo malo slučajeva to upali, a trudnica se i dalje boji.
Trudnica, žena koja razmišlja o trudnoći ili netko tko će jednoga dana biti trudnica, svaka od njih ima svoje osobno viđenje poroda, što im je važno u vezi s tim. Kod prvorotkinja strah od poroda je strah od nečeg nepoznatog, prema opisima okoline, jako bolnog.
Je li strah normalna reakcija?
Upravo zato jer se radi o nečem nepoznatom, određena količina straha je sasvim normalna, i dokle god ne ugrožava funkcioniranje buduće majke nema razloga za zabrinutost. Svaka žena će se žena na vlastiti pripremiti za porod, a ono što bih na temelju vlastitog iskustva svakako savjetovala je pohađanje tečaja za trudnice s glavnim i osnovnim ciljem – naučiti pravilno disati za vrijeme poroda.
Osim toga, kako ćemo se pripremiti za porod i kako ćemo smanjiti količinu stresa ovisi o svakoj ženi ponaosob. Svi smo mi individualna ljudska bića i imamo svoja uvjerenja. Nekim ženama prisustvo muža na porodu može biti od velike pomoći, a neke druge bi to bacilo u dodatan stres. Zbog toga smatram da je dobro da svaka žena osluškuje sebe i svoje potrebe.
Kako bih što bolje objasnila kako si možemo olakšati to iskustvo poslužiti ću se vlastitim primjerom
Bilo je to davne 2010. godine. Termin mi je bio 18. travnja, ali je moja Tonka produžila boravak još 11 dana. Do tada sam kao prava štreberica proučila trudničku literauturu te sve isplanirala. Dobijem trudove, ostanem kod kuće, lijepo se istuširam i spremim za bolnicu, čekam da trudovi budu na svakih pet minuta. Naravno, u međuvremenu dišem, kako su me lijepo podučili na trudničkom tečaju. Odem u bolnicu i rodim. Prijateljica me pokušala blago pripremiti za moguća iznenađenja rekavši: „Znaš, možda ti neće sve ići po planu“, što sam, jasno, ignorirala.
Moje nošenje sa strahom bila je dobra priprema. Bilo mi je važno da znam što me očekuje, pa sam čitala forume, članke, knjige. Ono što smatram da je važno da svaka žena odabere svoj način pripreme za porod. Introverti će se možda više povući u svoj svijet i proučavati, a ekstravertne trudnice će se možda više družiti s ljudima i pričati im o svojim strahovima. I jedno i drugo je u redu. Ono što bih htjela naglasiti ako razgovaramo sa ženama o porodu kako bismo prevenirali strah, najbolje je da biramo one kojima je to bilo pozitivno iskustvo.
Osvanuo je prekrasan dan, 28. travnja. Probudila sam se malo prije sedam i brže bolje krenula prema wc-u. Na putu do istog dogodilo se nešto čudno. Prvo sam pomislila da mi je otkazao mjehur, jer se određena količina tekućine slila niz noge. Tada mi se u glavi sramežljivo pojavila ideja da mi je napukao vodenjak. Napukao zato jer sam čitala da kada pukne količina tekućine je daleko veća. Onda sam se ipak po proceduri otišla istuširati i krenuli mi u bolnicu. Na putu prema tamo kupila sam si hrpu žute štampe. Čak i u njoj mi je bilo previše teksta, bolje da sam si uzela neku slikovnicu.
Oko devet navečer (u osam ujutro sam došla u bolnicu) su me pitali osjećam li ja trudove. Pa…osjećala sam neko grčenje. Objasnila sam im stručno da imam visok prag tolerancije na bol, što možda i nije bila najsjanija ideja, odlučili su me staviti na drip.
I opet ponavljam, naše reakcije kada stvar krene uvijek su specifične, a samim tim i naše potrebe. Meni osobno u takvim situacijama dobro dođe malo zabave i dobrog starog humora, ali ako netko ima potrebu da ga partner ili druga bliska osoba grli i govori „Biti će sve u redu“ i to je naravno u redu. Pitajte druge da vam zadovolje potrebu, bez cenzure. Jednostavno, otvoreno recite što vam treba, taj dan vi ste zvijezda.
Doktore sam slušala. Moj porod je bio toliko spor, plodna voda je istjecala i postojala je vjerojatnost da beba ostane bez nje. Nisam preispitivala njihovu odluku o dripu, vjerovala sam da su stručni i da znaju što rade. Da sam, imala kakve sumnje, pitala bih. Ako je naša potreba da znamo o tijeku poroda pitajmo liječnike, bez optuživanja, ali i bez stavljanja u minus poziciju. Pitajmo ih kao ravnopravne sudionice procesa.
I tako je počelo. Ono malo grčenje je postajalo jako i značajno i pojavljivalo se svake tri minute.
Vrijeme je za NLP pretpostavke
- Imaš sve potrebne resurse za uspjeh, ako netko nešto može i ti to možeš. Sjetila sam se svih žena i baka i mama i tetki i strina. Puno ih je rodilo… OK, mogu ja to.
- Poštuj mape drugih. Odlučila sam poštovati svoju mapu i povući se u svoj tajanstveni introvertirani svijet. Sama sa sobom. Isključila sam mobitel, i prepustila se valovima koji su nadolazili svake tri minute.
- Um i tijelo su dio istog sustava: moj um je itekako utjecao na moje tijelo.
NLP pretpostavke su podržavajuća uvjerenja koja nam dobro dođu kada nam je potrebno ohrabrenje. Svatko od nas može smisliti i vlastite afirmacije koje će im biti ohrabrenje tijekom poroda (i prije i poslije poroda). Te afirmacije možemo zapisati, možemo ih ukrasiti ako nam se tako sviđa i imati ih uz sebe. Pa kada nam bude teško ponovimo nešto poput ovih pretpostavki ili svojih riječi ohrabrenja. Ako ne možemo smisliti afirmacije, stavimo se u poziciju tješitelja, što bismo rekli drugoj osobi koja se nalazi u našoj situaciji. Tako će sigurno ići lakše.
Ne koncentrirajte se na strah već na lijepe stvari
Umjesto straha od boli, lijepo sam sve preuokvirila. Zar to ne znači da sudjeluješ u veličanstvenom trenutku kada će jedno malo živo biće doći na svijet. Zar ne znači da ti, baš ti, imaš jedinstvenu priliku pomoći mu da dođe i dočekati ga svom toplinom i zaželjeti mu dobrodošlicu. Zar pri tome nisi beskrajno znatiželjna: kakvo će to malo biće biti, kakav će imati nosić i okice i ručice i nožice…
Po mom mišljenju važno je toj boli dati svrhu, višu namjeru. Koja je pozitivna namjera te boli? Odgovori mogu biti razni: moje dijete, ljubav, obitelj, zajedništvo…. sve to mi dobijamo iz te boli.
Razmislite, želite li nekog voljenog uz sebe
Nazvala sam supruga i rekla da je vrijeme. On je došao i držao me za ruku. I to je bilo tako cool. Sada i on ima priliku biti dio dočeka. Kako sama sebe opet ne bih iznevjerila i sam porod je dugo trajao. Rečeno mi je da sada slijede tri truda i Tonka je vani…ali… Ali, ne. Prodisala sam 17 trudova. Bez tiskanja. Sada sam joj morala pomoći više nego ikada. Pojavila se glavica pa bi nestala. Niti doktorima nije bilo sasvim jasno o čemu se radi, ali onda su odlučili prepustiti stvar gravitaciji. Sjela sam i stvar je lagano krenula. U 3 sata i 55 minuta Tonka je izašla van. Isuse, koji ludi trenutak. Malo biće. Tvoje dijete. Ma daj.
Trebalo mi je malo da shvatim. Još i dan danas kada ju gledam, polako shvaćam. Ja sam njena mama…
Zašto nije izašla ranije? Ne zato što joj je bilo lijepo u trbuhu, već joj je bila prekratka vrpca pa je kao mali yoyo skakutala nutra van. I danas je mali yo yo. Stalno skakuće.
S obzirom da smo bili zadnji, zadnji i nikoga više nije bilo, sigurna sam da su imali grižnju savjesti pa su nas ostavili tri sata same. U boksu. Tonka, moj suprug i ja. Mi smo se čudili, gledali ju, pričali joj, pričali, razmjenjivali osjećaje (psihoterapeut) i misli (informatičar) i uživali. I onda za tri dana smo došli kući. Poželjeli smo joj dobrodošlicu, a ja sam svima pričala o svom prekrasnom porodu. Došlo mi je da svima govorim moraš probati, moraš, moraš…
Već sam rekla, ako pričate s nekim o porodu birajte one kojima je to bilo pozitivno iskustvo. Prenijet će dio pozitivne energije na vas.
Foto: Shutterstock
