Upravo se događa ono čega sam se podsvjesno cijelo vrijeme pribojavala. Naime, kako se multipla skleroza koju teglim odnedavno probudila i nije baš dobre volje, primorana sam suočiti se s ne tako laganim i poželjnim događanjima.
Prije par tjedana počela sam raditi posao koji odlično paše mom trenutnom stanju. Stanju kad nisam u mogućnosti obavljati poslove koji iziskuju imalo teži fizički napor ili uopće dulje stajanje na nogama.
Dobra prijateljica mi je proslijedila broj svog bivšeg kolege koji sad ima svoju firmu, call centar vezano za telefonske i internet usluge. Posao nije ništa posebno kompliciran. Postoje, naravno, stvari koje moraš “u hodu” usvojiti, sitne finese na koje trebaš paziti i neke informacije kojima se trebaš koristiti a koje imaš na papiru ispred sebe. Već neko vrijeme nisam bila u radnom odnosu, samim time nisam bila primorana “voziti ovom trasom”. Trasom gdje trebaš uključiti koncentraciju, memoriju, fokus i od reda sve stavke koje MS najviše ruši i gotovo u potpunosti “amputira”.
Odakle da počnem. Možda od toga da sam po nekoliko puta pitala ime (predstavljala se) jednu osobu pa toga da mi kolegica kaže nekoliko puta “pa jučer si me to pitala” do toga da od pretjerane panike da mi se upravo navedeno ne dogodi sam se pretrpala natknicama, papirićima, papirima… I u svemu se totalno izgubila.
Priča koja me potresla: U drugom srednje otkrila da ima multiplu sklerozu i to zbog neopisivog umora
Ali, izgubila se tako kako ne bi dijete od 7 godina, kako ne bi osoba bez totalnog iskustva, što apsolutno nisam… I eto, usvojim još jednu važnu spoznaju o multiploj sklerozi. Spoznaju kako i kada se javlja toliko česta depresija u njoj. Depresija ovdje dolazi kao logičan slijed događaja i zahvalna sam što sam, eto, i u tom “medicinski paradoks” pa je kod mene nema! Upravo u ovakvim trenucima depresija nastupa.
Kada sve što si do tad mislio da znaš o sebi, što si mislio da jesi, odjednom u sve počneš sumnjati. Jel’ moguće da meni toliko treba da “pohvatam” neke stvari, jel’ moguće da toliko zaboravljam, jel’ moguće da sama nisam mogla to zaključiti…?
Glavna karakteristika dijagnoze MS-a je upravo ta da kasni signal. Hoće li to biti signal kojem je krajnje odredište noga koja se treba pomaknuti pa kasni/zapinje ili je to signal kojem je krajnje odredište donijeti određeni zaključak pa kasni(m)… Kao što već pisah, ruski rulet. Negdje će sigurno pogoditi, samo kad i koliko će te oštetit, nemaš pojma!
Gore sam rekla da se upravo u ovim trenucima javlja depresija.
Nikad joj, Bogu hvala, nisam bila sklona i nikad me depresija nije “pucala” ali savršeno shvaćam da sam joj, ne daj Bože sklona, da bi me ovdje pomela kao sitnu prašinu. Pitaju me onda neki kako ja njoj odolijevam u ovakvim trenucima. Pa, evo kako. Ja se zapalim kao šibica. Iznerviram se instant. Režim sebi u bradu i zaškrgućem zubima ne vjerujući da mi se to dešava i najvažnije, odbijam uopće prihvatiti to kao svoju zbilju. Nakon kratkog ali intenzivnog “pucanja” posložim si trenutnu situaciju. Vidim što mogu odmah promijeniti, što mogu donekle promijeniti, a što moram prihvatiti.
Da ne bi mislili kako se želim predstaviti kao neki prosvijetljeni filozof, što sigurno nisam, moram vam priznati da me u tom “prosvijetljenom rezimiranju” često omete opet moja svakidašnja MS. Jel’ vidite vi koji je to krug? Krug kojega ste svjesni, u kojem ste konstantno, želite iz njega izaći, na trenutke čak i uspijete ali kratko jer ste, koliko god se borili, svjesni da vam je “biti u tom krugu” neminovno i očito, dugoročno.
S koronavirusom ipak donekle znate na čemu ste, s multiplom sklerozom nikada ne znate…
Jedino što mene trenutno zanima je to hoće li svaki moj pokušaj osamostaljenja, dužeg zaposlenja i svega što vodi ka samostalnosti završiti ovako. Koliko god nadređeni bili ok ljudi kao što su trenutno ovdje, ne vjerujem da će itko biti voljan trpjeti ovo sve što sam navela. Koliko god oni bili voljni pomoći toliko neće moći zadržati me ako nisam produktivna, ako ne doprinosim. Čekati da se ja “upalim i šaltam u brzinu” oni gube. Gube profit a on je danas sve! Nažalost, nitko ne živi od dobrote i vjere u bolje sutra, ni ja, ni oni.
Onda se ja (opet) počnem šaliti pa govorim kao da sam “bijeli MS Martin Luther King”.
Da imam san! Da će jednom svi ovi pusti ljudi, sva ova pusta mladost, moći biti samostalni, moći imati zaposlenje sukladno njihovim fizičkim mogućnostima. Onda taj san počne rasti pa sanjam da će jednog dana pričati o MS kao “nekad neizlječivoj bolesti” koja se sad rješava tako lako. Kako ćemo je se sjećati kao što se danas sjećamo kuge, velikih boginja, španjolske gripe…. Znam, priroda i nastanak tih bolesti po malo čemu je sličan MS-u, ali kao što sam rekla, imam san, a bar u snu je Moguće Sve!
Ništa u dijagnozi multiple skleroze nema smisla, ali oboljeli imaju snage, pozitive, volje…
Foto: Pixsell, Shutterstock
