„Vjerujem u jučer“ – stih je jedne od najpoznatijih pjesama svih vremena. Romantičan odnos prema prošlosti utkan je u umjetnost svih oblika od pamtivijeka.
Postoji određena satisfakcija u pogledu preko ramena, u zdvajanju nad onim što je nekoć bilo. Ovo zdvajanje ima jednu utješnu notu, sigurnost onoga što je završeno i što nam je poznato, u usporedbi s budućnošću koja je nesigurna i nepoznata. Taj pogled unazad, odmaranje u onome „kako je nekoć bilo“ mnogi zovu nostalgijom.
Koji faktori dovode do nasilja u partnerskim vezama?
Prije stotine godina, kada je prvi puta nastao, ovaj pojam se vezivao uz psihički poremećaj karakterističan za vojnike koji su čeznuli za svojom domovinom i obitelji. Danas se na nostalgiju, nasreću, više ne gleda kao na patološko stanje. Čini mi se da je ovo stanje danas sve češće i kod mladih ljudi. Događa se svojevrstan paradoks da su mnogi mladi nostalgični za vremenima kojima nisu ni svjedočili.
Glazba, kultura, društveni pokreti iz različitih decenija prošloga stoljeća mladima pružaju osjećaj utjehe, polazište za preispitivanje vlastitog identiteta. I to je sasvim razumljivo jer svijet u kojem se promjena na svim razinama odvija strelovitom putanjom može biti uzbudljiv, ali i vrlo zastrašujući. Međutim, valja imati na umu da je prošlost dobrim dijelom konstrukt – osobno i kolektivno sagrađen. Zato je „jučer“ često idealizirano i selektivno kako bi ispunilo svoju svrhu utjehe i zaštite.
Da bi postigli životnu mudrost trebaju nam teška životna iskustva
Umjetan osjećaj?
Čini se kao oksimoron, no može li nostalgija biti podložna manipulaciji? Kažem oksimoron, jer uz nostalgiju kao osjećaj spontano vežemo autentičnost s obzirom da su joj izvor najčešće osobna iskustva i uspomene. Ipak, danas smo konzumenti bezbroj informacija, od kojih dio filtriramo i svjesno odabiremo, a dio nam je naprosto serviran. Istaknuti dijelovi prošlosti tako su nerijetko u službi trenutne mode, a interpretacije nekih prošlih događaja postaju dramatične i senzacionalističke, s obzirom na potrebe sadašnjosti.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada: Vjerujete li u ovu staru izreku?
Nostalgija stoga danas dijelom može biti i umjetno stvoren osjećaj, kojeg je moguće konstruirati baš kao što društvo konstruira svoju povijest. Nostalgija se tako često koristi i kao moćan marketinški alat, pa se različiti proizvodi u reklamama povezuju s nekim prošlim, boljim vremenima. No, to nikako ne znači da ja svaka čežnja za prošlim patvorena. Nostalgija može biti i koristan, pozitivan osjećaj, prvenstveno onda kada je osobna i autentična.
Zašto sanjamo – snovi kao jedna od najvećih znanstvenih enigma
Slavljenje izgubljenog
U tom slučaju, stanje nostalgije postaje stroj koji nam omogućuje rušenje granica vremena i prostora i suživljavanje ovdje i sada s prošlim „ja“ koji zapravo nikada nije u potpunosti nestao.
Za mene vrata takvoj nostalgiji otvara glazba. Glazba je ta koja me može vratiti u srednjoškolske dane – odjednom ponovno u ušima imam slušalice svog malog, bijelog mp4 ‘playera’ na putu do škole. Tada ta mala skica iz moje prošlosti sadašnjost koju proživljavam stavlja u perspektivu. Najednom jasno vidim kakva sam nekoć bila, što se promijenilo i što još želim ostvariti.
Proust u svom „Traganju za izgubljenim vremenom“ oslikava besmrtnu scenu u kojoj kolačić madeleine glavnog lika momentalno vraća u djetinjstvo u Combrayu i uz niz sjećanja u njemu budi nešto još važnije – nadu. Autentična, naša, osobna nostalgija nam može često pružiti osjećaj smisla za kojim tako neumorno tragamo. Onaj “aha” trenutak nerijetko je plod upravo reminiscencije nad prošlošću.
Razlika u plaćama muškaraca i žena – mit ili realnost?
Iako se kaže da treba živjeti ovdje i sada, to nikako ne podrazumijeva odvojiti se od svoje životne niti i svog prošlog, sadašnjeg i budućeg ja. U tom smislu, nostalgija postaje i prozor u budućnost, kroz razmišljanje o onom što je bilo otvara se nepreglednost onoga što može biti. Ovakvo viđenje nostalgije potvrđuju i neka istraživanja koja pokazuju da nostalgični osobni narativi uključuju i pozitivna i negativna osobna sjećanja, kao što su gubici i razočaranja.
Međutim, ovi narativi imaju jasan obrazac progresa od negativnog prema onom pozitivnom, često trijumfalnom unutarnjem uvidu. Takav nalaz može objasniti zašto je nostalgija u konačnici za mnoge ljude ipak pozitivno obojeno stanje.
Iako gorko-slatkog okusa, nostalgija može biti put prema samospoznaji i zahvalnosti na svemu što je nekoć bilo, pa čak i na onom što je izgubljeno. Upravo je to najvrjedniji i konačni doseg nostalgije – kada tugu i zdvajanje nad izgubljenim zamjenjujemo zahvalnošću i slavljenjem trenutaka koje smo imali privilegiju živjeti.
Zašto toliko teško priznajemo da smo u krivu?
Foto: Shutterstock
