Prije desetak godina statistike su pokazivale da povećanu tjelesnu masu ima 10.5% djece u Hrvatskoj, a 3.8% njih je pretilo. Danas podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravlje govore da čak 26.4% djece školske dobi ima prekomjernu težinu, a 11.2% ih je pretilo.
Glavni razlozi zbog kojega se djeca debljaju su visokokalorična nezdrava prehrana te nedostatak tjelesne aktivnosti.
Prehrana i manjak aktivnosti
Razvojem tehnologije došlo je do velike promjene u načinu provođenja slobodnog vremena djece: igrališta i parkove zamijenila su računala, internet, mobiteli. Djeca se sada mogu družiti virtualno te stoga nemaju potrebu izaći iz kuće. Gumi gumi i graničara zamijenile su online igre a sve to je utjecalo na smanjenje fizičke aktivnosti djece.
Što se tiče prehrane, činjenica jest da se osnovne prehrambene navike stječu u obitelji. Kako se hrani obitelj, koliko pažnje posvećuje prehrani, kako uopće doživljavaju hranu – sve to utječe na djecu. Još i danas se živo sjećam kako sam znala dugo sjediti za stolom jer nisam mogla pojesti obrok do kraja – jer je moja baka smatrala da se sve mora pojesti, bez obzira što više ne možeš. Hrana se ne ostavlja – to je nepristojno. Sjećam se i kada sam tijekom mnogobrojnih posjeta rođacima u Slavoniji dobivala upute da je nepristojno odbiti jelo – rođaka je bilo puno a mjesta u želucu puno manje. A ponuda je bilo baš u svakoj kući. I isto toliko uvreda kada bih odbila hranu.
Razgovor o prekomjernoj težini je važan faktor
Na sreću, čini se da je moj bunt bio dovoljno jak da ne usvojim obiteljska uvjerenja o hrani. No, da je bunt imalo izostao vjerujem da bi se danas i sama nalazila u statistici pretilih ljudi u Hrvatskoj. Čini mi se da se danas mnogo govori o debljini no da je ona i dalje tabu za brojne obitelji.
Vjerujem da je roditeljima koji imaju djecu s prekomjernom tjelesnom težinom teško razgovarati s njima – što iz straha da će srušiti djetetovo samopouzdanje, jer im je žao, jer ne žele djetetu uskraćivati hranu… No, ukoliko usmjeravanje i razgovori izostanu, posljedice su daleko veće od one početne nelagode roditelja.
Svakom roditelju koji ima dijete, a posebno onima čija djeca imaju povećanu tjelesnu težinu, savjetovala bi slijedeće:
Mi odrasli smo model našoj djeci. Ako se sami hranimo nezdravo i slobodno vrijeme provodimo pred tv-om, kako onda možemo očekivati da naše dijete usvoji drugačije navike? Ako jedemo za stolom, bez tv-a i mobitela i usmjereni smo na hranu, takvu naviku hranjenja stječe i naše dijete.
Imate li vi otpor prema zdravoj ili smatrate da zdrava hrana nije fina? Ako imate, dijete će ga sigurno osjetiti ma koliko se god vi trudili prikriti ga. Pripremajte ono što i sami volite, istražujte recepte jer sigurno postoji način kako pripremiti povrće i/ili voće a da ne bude dosadno i bezukusno.
Osvijestite uvjerenja koja imate o hrani a koja ne podržavaju vitkost. Primjerice „Nepristojno je ostaviti hranu na tanjuru“. Tko kaže da je nepristojno? Čemu učimo dijete ako ga potičemo da jede kada je sito? Naučite dijete da sluša svoj organizam i da jede kada je zaista gladno.
U našoj kulturi hrana ima veliku ulogu: sva velika događanja u životu (svadbe, krstitke, rođendani…) povezani su s hranom. Iako sam i sama gurman i nemam stav da u hrani ne treba uživati, pokažite djetetu svojim primjerom i recite mu da je ok ako nije gladan i ako se ne želi „pretrpavati“. To nije nepristojno, normalno je da jedemo normalno. Možete dati primjer djetetu kroz punjenje spremnika za gorivo – možemo li u spremnik uliti više goriva od njegovog kapaciteta? Što će se dogoditi ako ulijemo previše? Što ako konstantno ulijevo previše? Ili ako ulijevamo loše gorivo? Ista stvar je i s hranom.
Sigurno ste se nekada nakon napornog dana nagradili hranom. Sigurno ste nekada tugu liječili čokoladom. No treba biti svjestan što time poručujemo djetetu. Ako dijete nagrađujemo (ili kažnjavamo) hranom, onda poruka koju šaljemo vodi ka pretilosti. Ako je brokula kazna a čokolada nagrada, kakav će stav vaše dijete imati prema povrću?
Razgovor s djetetom o pretilosti ne bi trebao biti jedan veliki razgovor. Taj razgovor traje dugo, mjesecima, godinama. Taj razgovor se sastoji od niza vlastitih primjera (jer smo mi model koji dijete oponaša), sastoji se od kršenja vlastitih ograničavajućih uvjerenja po pitanju hrane, od učenja djeteta da prepozna svoje potrebe i zadovolji ih na adekvatan način (kada smo tužni i kada nam je teško treba nam podrška a ne čokolada), sastoji se od naše podrške djetetu da usvoji zdrave prehrambene navike i tjelesnu aktivnost. Sve to nije prevencija samo prekomjerne tjelesne težine; to je prevencija i loše slike o sebi, manjka samopouzdanja i socijalne anksiznosti uslijed te prekomjerne težine. Nemojte čekati dijagnozu – krenite odmah u akciju.
Foto: Shutterstock
