Sigurno znate primjere ljudi koji su u školi i na fakultetu bili jako uspješni, no jednom kada su stupili u „stvarni svijet“ i počeli raditi, njihova putanja uspjeha je naglo prestala rasti.
Iako imaju dobar posao, svi oko njih osjećaju da su, s obzirom na svoje potencijale, mogli postići puno više. S druge strane, postoje i one osobe koje bismo najradije nazvali „slučajevima“. U školi su se jedva provlačili, ali su u svom poslu ostvarili nevjerojatan uspjeh koji je malo tko od njih očekivao. U čemu je stvar?
Što je to što razlikuje uspješne od manje uspješnih poslovnih ljudi? Koje su to vještine ili znanja koje imaju jedni, a nemaju drugi, a presudne su za visoka postignuća i dobro plaćene pozicije?
Znate li zašto je vaš pas sretniji od vas?
Daniel Golman koji se proslavio pionirskim radom o emocionalnoj inteligenciji, tvrdi da što se više uspinjemo po hijerarhijskoj ljestvici u organizaciji, to tzv. „meke vještine“ postaju važnije za radni uspjeh. Drugim riječima, za uspjeh na najvišim pozicijama, tehnička znanja i vještine imaju manji značaj, a ono što počinje stvarati razliku među ljudima su emocionalne i socijalne kompetencije.
Opća inteligencija nije dovoljna
Da su „meke vještine“ sve više prepoznate kao iznimno važne za uspjeh u stvarnim životnim situacijama, svjedoči i da je socijalna kompetencija svrstana u jednu od osam najvažnijih kompetencija unutar Europskog okvira ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje. Ovaj službeni dokument Europske unije zamišljen je kao potpora nacionalnim politikama u ugrađivanju ključnih kompetencija u svoje obrazovne reforme.
Što čavrljanje na mobilnim aplikacijama govori o našim odnosima s drugima?
Iako su socijalne vještine prepoznate kao važna karika za cjeloživotno učenje, uspješan radni i društveni život, ne mogu pobjeći od dojma da su ove vještine u obrazovnom sustavu i dalje u velikoj mjeri zanemarene. To podcjenjivanje socijalnih vještina svakako doprinosi izraženom raskoraku između obrazovnog sustava i tržišta rada koje se zadnjih godina podosta transformiralo.
Profesor David Deming sa Sveučilišta Harvard u svom je istraživanju promjena u modernom tržištu rada pokazao kontinuirani porast zapošljavanja upravo na onim pozicijama koje zahtijevaju visoko razvijene socijalne vještine. Upravo se ovi poslovi također svrstavaju u kategoriju najplaćenijih. Naime, za najviše plaćene poslove su i dalje nužne intelektualne vještine, ali one nikako nisu dovoljne. U skladu s time, pokazalo se i da što posao u većoj mjeri zahtijeva razvijene socijalne vještine, to je on kompleksniji, odnosno manje zasićen rutinskim zadacima.
Sposobnost koja je važna u svakodnevici, ali i za osvajanje Nobelove nagrade – imate li je?
Što ljudsku interakciju čini posebnom?
Ako su toliko važne, što uopće čini dobre socijalne vještine i mogu li se one uopće naučiti? Definicija je mnogo, no možemo reći da se socijalne vještine sastoje od specifičnih ponašanja koja pojačavaju našu socijalnu učinkovitost te se javljaju kao odgovor na tuđa ponašanje ili u situacijama u kojima mi iniciramo socijalnu interakciju, i možda najvažnije – riječ je o ponašanjima koja su naučena i koja se mogu kroz različite intervencije poboljšati!
Iako mnogi autori u socijalne vještine ubrajaju i ponašanja koja su usmjerena prema samome sebi, kao što su briga o samome sebi ili prihvaćanje posljedica za vlastite postupke, socijalne vještine se u najvećoj mjeri povezuju s interakcijama s drugim ljudima. One se očituju u situacijama kada započinjemo i vodimo razgovor s drugima, kada trebamo razriješiti konflikt ili kada radimo u timu na nekom zadatku.
Što kad Murphyjev zakon zavlada u našim glavama?
U doba kad nas preplavljuju naslovi o umjetnoj inteligenciji i pitanja o robotima i poslovima u kojima će nas oni jednog dana zamijeniti, dobro je postaviti pitanje što to čini ljudsku interakciju toliko posebnom? Time dobivamo i dublji odgovor na pitanje zašto su socijalne vještine toliko važne u kontekstu tržišta rada i budućnosti obrazovanja.
Turingov test
Socijalne vještine zahtijevaju ono što se u psihologiji naziva Teorijom uma. To znači da kao ljudska bića imamo potencijal naučiti „staviti se u tuđe cipele“. U interakciji s drugima, ljudi mogu odrediti tuđa mentalna stanja kao što su njihove emocije, motivi, interesi i raspoloženja. Ova stanja nisu direktno opažljiva, ali ih mi procjenjujemo na temelju vanjskih, opažljivih ponašanja osobe.
Proces je to koji se najčešće odvija potpuno automatski i nesvjesno, odnosno počiva na implicitnom znanju, znanju kojeg je teško verbalizirati kao određeni set pravila ili koraka. Stoga je ljudska interakcija proces kojeg je gotovo nemoguće automatizirati, a tome svjedoči i loš učinak softverskih programa na tzv. Turingovom testu.
Riječ je o testu kojim se procjenjuje sposobnost računala da kroz pet minuta imitira ljudsku konverzaciju. Mogli bismo kazati da se računala u ovakvim situacijama ponašaju na neinteligentan način, pa ne čudi činjenica da vještine o kojima govorimo mnogi autori nazivaju jednostavno i vrlo intuitivno „socijalnom inteligencijom“. Bez obzira na definicije i terminologiju, a na korist društvenog i individualnog napretka, jasno je da se roditelji, edukatori i tvorci politika trebaju usmjeriti na poticanje ovih vještina koje izgrađuju naš socijalni svijet, a koje ljudi mogu usvojit baš kao što mogu naučiti govoriti novi jezik, izvesti računalnu operaciju ili voziti bicikl.
Autoritet koji ignorira ono dobro ima najkraći rok trajanja
Foto: Shutterstock
