Kora lubenice, ananasa i muškatne tikve može sadržavati znatno više vlakana od njihova mesa, pokazalo je novo istraživanje.
Kore, sjemenke i stabljike voća i povrća često odbacujemo tijekom pripreme hrane, ne razmišljajući o njihovoj nutritivnoj vrijednosti. No upravo ti dijelovi pojedinih namirnica mogu biti bogatiji prehrambenim vlaknima od njihove unutrašnjosti, pokazuje novo istraživanje objavljeno u časopisu International Journal of Food Sciences and Nutrition.
Prehrambena vlakna važna su za zdravlje probavnog sustava, no mnogi ih ne unose u dovoljnim količinama. Koliko je taj problem raširen pokazuje podatak iz SAD-a: preporučene količine vlakana unosi tek četiri posto muškaraca i 11 posto žena.
Znanstvenici s King’s Collegea u Londonu analizirali su 12 vrsta voća i povrća – ciklu, papriku, brokulu, muškatnu tikvu, cvjetaču, celer korjenaš, kelj, komorač, kivi, poriluk, ananas i lubenicu. Usporedili su udio vlakana u dijelovima koji se najčešće bacaju s onima koje uobičajeno konzumiramo.
Pokazalo se da su u čak deset od 12 analiziranih namirnica odbačeni dijelovi imali veći udio vlakana po jedinici mase. Iznimke su bile brokula i komorač.
– Razlike u udjelu vlakana između dijelova namirnica koje jedemo i onih koje većina ljudi baca bile su iznenađujuće velike. Dijelovi koje smo analizirali činili su između 25 i 48 posto ukupne mase namirnica. To znači da bacamo znatan dio onoga što kupujemo – objašnjava nutricionistica Rachel Gibson s King’s Collegea u Londonu.
Kora lubenice i ananasa ima više vlakana nego njihova unutrašnjost
Najveće razlike zabilježene su kod ananasa, lubenice i muškatne tikve. Kora i središnji dio ananasa zajedno imaju približno 453 posto više vlakana od njegova mesa, dok kora lubenice sadrži 425 posto više vlakana od crvenog, jestivog dijela. Kod muškatne tikve kora, sjemenke i unutrašnjost imaju 362 posto više vlakana od njezina mesa.
Ipak, to ne znači da bismo trebali početi jesti baš svaki dio voća i povrća. Primjerice, kora ananasa može sadržavati prirodno prisutne toksične spojeve. S druge strane, kod brokule i komorača uobičajeno konzumirani dijelovi imaju više vlakana od onih koje najčešće bacamo. Tako stabljika brokule sadrži 28 posto manje vlakana od cvjetnih dijelova.
– Ne radi se o tome da ljude potičemo da pojedu 100 grama kore i sjemenki muškatne tikve kako bi povećali unos vlakana. Boljim iskorištavanjem često zanemarenih dijelova voća i povrća u svakodnevnim obrocima možemo jednostavno i održivo povećati unos prehrambenih vlakana – objašnjava fiziolog probavnog sustava Balazs Bajka s King’s Collegea u Londonu.
Zašto nam je neugodno jesti kore i druge dijelove namirnica?
Osim analize nutritivnog sastava, istraživači su proveli i fokusne grupe u kojima su sudionike ispitivali o prehrambenim navikama, unosu vlakana, bacanju hrane i pripremi namirnica. Pokazalo se da su neki sudionici bili svjesni kako se u korama voća i povrća nalaze vlakna i druge hranjive tvari, no unatoč tome nisu bili skloni njihovoj konzumaciji.
Znanstvenici smatraju da bi boljim informiranjem o nutritivnim prednostima pojedinih dijelova namirnica mogli potaknuti promjenu takvih navika i smanjiti bacanje hrane. Kako ističe nutricionistica Rachel Gibson, cilj nije savršenstvo niti prisiljavanje ljudi da jedu ono što im nije ukusno, već osvještavanje nutritivne vrijednosti dijelova namirnica koje smo navikli odbacivati.
(Ordinacija.hr)
